Objave
Lina Vdovîi: Sve više žena pronalazi snagu i podršku da prijavi svoje zlostavljače
Nasilje u obitelji obilježilo je odgoj redateljice Line Vdovîi, čiji film „Tata“, počinje onoga dana kada joj se zlostavljač osobno javi - njezin otac, odavno imigrant-fizički radnik u Italiji, pojavio se pred kamerom mobitela prekriven modricama...
Nasilje u obitelji obilježilo je odgoj redateljice Line Vdovîi, čiji film „Tata“, počinje onoga dana kada joj se zlostavljač osobno javi - njezin otac, odavno imigrant-fizički radnik u Italiji, pojavio se pred kamerom mobitela prekriven modricama...
Kako ste reagirali na tatine ozljede, prije svega na fizičke jer ste ih prvo postali svjesni, a zatim i na dugotrajno psihičko zlostavljanje?
Kad mi se otac prvi put obratio, u ljeto 2018., bila sam zatečena - ne samo neočekivanom prirodom njegove poruke, već i njenim duboko uznemirujućim sadržajem. Niko u obitelji nije imao pojma kroz što je tada prolazio. Oduvijek sam ga poznavala kao strogu, autoritativnu figuru - nekoga ko je ulijevao strah, a ne izazivao ranjivost. Vidjeti ga u tako krhkom, bespomoćnom stanju bilo je duboko dezorijentirajuće i probudilo je u meni složenu mješavinu emocija: empatiju, tugu i neriješenu bol.
Moja prva instinktivna reakcija bila je da mu pomognem. I Radu (koreditelj Radu Ciorniciuc, op. a.) i ja dolazimo iz istraživačkog novinarstva i kroz naš rad već smo bili upoznati s pričama o iskorištavanju i zlostavljanju s kojima se suočavaju istočnoeuropski radnici migranti. Taj kontekst mi je pružio neku vrstu emocionalnog tampona; u početku sam situaciji pristupila kroz prizmu novinara, što mi je omogućilo da budem prisutna s njim, a da ne budem preplavljena osjećajima. Ipak, provođenje vremena s njim neizbježno je ponovno otvorilo stare rane, rane za koje nisam shvaćala da su još uvijek tako svježe.
Način na koji je vaš tata tretiran u Italiji ni na koji način ne opravdava njegovo ponašanje prema obitelji. Kad se našao u situaciji zlostavljanja, očito se osjećao poniženo i povrijeđeno. Međutim, njegovo ponašanje prema vašoj majci nije se poboljšalo, on i dalje viče na nju i pokušava je kontrolirati. Koliko je teško ispraviti ukorijenjene obrasce ponašanja?
U mnogočemu, to je bilo moje najveće razočaranje - i u smislu njegove osobne evolucije i kao lika u filmu. Naivno sam se nadala da će, nakon sveg vremena koje smo proveli zajedno tokom ovog procesa, izaći kao promijenjen čovjek. Zato je njegovo ponašanje prema mojoj majci bilo tako poražavajuće; natjeralo me je da shvatim da se, u njegovoj srži, vrlo malo toga doista promijenilo. Ali moja se perspektiva s vremenom promijenila. Shvatila sam koliko je teško proći kroz duboku transformaciju bez smislenog sistema podrške. Zapravo, svećenik kojem se obratio za vodstvo nije osporavao njegova uvjerenja, umjesto toga on ih je pojačavao.
Mog oca oblikovale su vrijednosti sovjetskog doba, gdje je nasilje bilo normalizirano, pa čak i institucionalizirano, od najviših razina vlasti do najintimnijih kutova obiteljskog života. Unutar tog okvira, nasilje nije bilo samo prihvaćeno, bilo je oznaka muževnosti. Kako neko može jednostavno sve to poništiti u 60-ima? Pogotovo sada, u vrijeme kada se čini da se ti isti ideali ponovno pojavljuju diljem svijeta.
Tragedija ne leži samo u njegovom neuspjehu da se promijeni, već u širim sustavima koji nastavljaju održavati i potvrđivati upravo one obrasce u kojima je zarobljen.
Čini se da je zlostavljanje u ruralnoj Moldaviji bilo vrlo rašireno. Kada razgovaraju jedna s drugom čini se da su sada žene nešto emancipiranije. Poboljšavaju li se stvari posljednjih godina ili desetljeća, poduzimaju li konkretne korake prema neovisnosti i oslobođenju?
Ako pogledamo statistiku policije u Moldaviji, prijavljeni slučajevi obiteljskog nasilja više su se nego udvostručili od 2013., porastavši s oko 6.000 slučajeva na preko 14.000 u 2024. Međutim, ne bih to nužno protumačila kao znak da se samo obiteljsko nasilje povećalo, već to sugerira da sve više žena pronalazi snagu i podršku da prijavi svoje zlostavljače. Ova promjena može biti dijelom posljedica šire javne rasprave vezane za ovaj problem posljednjih godina.
Javnost ne zna dovoljno o lošem odnosu nekih talijanskih poslodavaca prema radnicima migrantima. Koliko se često dogodi da radnik prijavi maltretiranje i da bude barem finansijski obeštećen, kao što je to uspio vaš tata, uz vašu veliku pomoć?
Nažalost, slučajevi poput očevog, gdje radnik migrant ne samo da prijavi zlostavljanje već i stvarno primi finansijsku naknadu, izuzetno su rijetki. Iako raste svijest o iskorištavanju i maltretiranju s kojima se suočavaju mnogi radnici migranti u Italiji, posebno oni iz istočne Europe, put do pravde i dalje je pun prepreka. Mnogi radnici se previše boje progovoriti, bojeći se odmazde, gubitka posla ili čak deportacije. Drugi jednostavno ne znaju svoja prava ili nemaju pristup pravnoj podršci ili pouzdanim institucijama. Čak i kada prijave zlostavljanje, pravni postupak može biti dug, skup i emocionalno iscrpljujući.
U slučaju mog oca, činjenica da je na kraju dobio odštetu imala je više veze s pronalaženjem pravog odvjetnika nego sa sustavom koji rutinski provodi pravdu. Većina radnika migranata to nema.
Nježnost i ljubav koju vaš partner i koreditelj i vi pokazujete prema svojoj kćerki svjedoče o tome da u vašoj obitelji gotovo sa nepokazivanjem pozitivnih osjećaja. Može li se ovaj pozitivan primjer proširiti po cijeloj Moldaviji i dobiti podršku obrazovnog i zdravstvenog sustava?
Da, vjerujem da nježnost i otvorenost koju pokazujemo prema svojoj kćeri i jedno prema drugome mogu poslužiti kao mali, ali značajan primjer kako stvari mogu biti drugačije. U našoj obitelji svaki dan ulažemo svjesne napore kako bismo prekinuli ciklus emocionalne represije i nasilja koji je oblikovao prošle generacije. Pokazivanje naklonosti, izražavanje ranjivosti i stvaranje prostora u kojem su osjećaji dobrodošli, a ne strah od njih - to su gotovo radikalni činovi u kontekstu poput našeg.
Ali oni su također duboko iscjeljujući. Vjerujem da je moguće da se ova promjena replicira šire diljem Moldavije, ali samo ako se podrži na sistemskoj razini. Javne škole trebaju podučavati emocionalnoj pismenosti od rane dobi - kako prepoznati, imenovati i upravljati osjećajima na zdrav način. To se događa u nekim privatnim obrazovnim ustanovama, ali trebalo bi biti uključeno i u javni sektor. A zdravstveni sustav, posebno usluge mentalnog zdravlja, treba daleko više ulaganja i dostupnosti kako bi obitelji u krizi mogle dobiti podršku koja im je potrebna. Promjena dolazi i kroz pripovijedanje. Filmovi, mediji i javni razgovori mogu osporiti štetne norme i ponuditi alternativne modele muževnosti, roditeljstva i ljubavi.
Ako smo dovoljno hrabri da razgovaramo o onome što nas boli, možemo razgovarati i o onome što nas liječi. I to se, nadam se, može proširiti i prema van.