Damjan Kozole: Suština OHO-a je ideja da je ova civilizacija beskorisna

 

Avangardna umjetnička skupina OHO, koja je nastala 1965. i postojala do 1971. godine jedna je od najinteresantnijih pojava na umjetničkoj sceni ne samo u Sloveniji i bivšoj Jugoslaviji nego i na prostoru srednje i istočne Europe, a reditelj Damjan Kozole u „OHO filmu“ ne dopušta da padne u zaborav te pokazuje koliko su pogledi na svijet ove jedinstvene skupine primjenjivi i na današnje vrijeme. Film je prikazan u Takmičarskom programu - dokumentarni film 31. Sarajevo Film Festivala.

 

 

Od samog početka produkcije bilo je neizvjesno hoćemo li moći dobiti autorska prava za sve OHO projekte. Čak ni članovi OHO-a nisu vjerovali u to. Ali na kraju nam je ipak uspjelo. Veliku zaslugu za to ima producent Danijel Hočevar. 

 

OHO duh je rođen u Kranju početkom šezdesetih, tačnije, 1963. godine, a zatim se proširio prvo u Ljubljanu, gdje je 1966. formirana grupa OHO, a zatim diljem bivše Jugoslavije, do Zagreba i Beograda. Izlagali su i u Sarajevu, u galeriji “Đuro Đaković”, ne znam postoji li ta galerija još uvijek. OHO (OKO + UHO = OHO) se brzo širio i Evropom i svijetom, stigavši 1970. do Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku. Nakon ovog značajnog uspjeha koji je u to vrijeme predstavljao jedno od najvećih dostignuća slovenačke i jugoslovenske umjetnosti, kada su mogli započeti ozbiljnu međunarodnu karijeru – grupa OHO se samoraspustila jer su odbacivali svaku pomisao na to da vrijednost umjetničkog djela leži u njegovoj cijeni. Suština OHO-a je ideja da je ova civilizacija beskorisna, previše antropocentrična i previše usmjerena na ljude, da moramo razviti novu civilizaciju koja će biti pravednija prema svim bićima i svim stvarima na svijetu. OHO nije samo kultna avangardna skupina, već specifičan kulturni fenomen koji se bavio vidljivim i nematerijalnim kroz umjetnost, filozofiju, sociologiju, znanost i suživot sa zemljom i prirodom.

 

Na filmu smo radili  više od tri godine, montirali smo ga gotovo dvije godine. Trebalo je pronaći ravnotežu između faktografske vjerodostojnosti, balansa među umjetnicima, poštovanja njihovih fascinantnih radova i filmske poetike s druge strane. Želio sam da film ne bude samo informativan, već i, prije svega, inspirativan. Nema tu nikakvog mitologiziranja, samo život, i korištenje raznolikog materijala kako bi se održao filmski tempo, da pažnja ne popušta do kraja. U procesu montaže sa mnom su na zahtjevnom poslu radili koscenaristica Urška Jurman i koscenarist i montažer Matic Drakulić.

 

Završetak filma je posebno dojmljiv. Životna i umjetnička filozofija članova OHO grupe vrlo su primjenjivi i u današnje vrijeme. Okružuju nas antropocentrizam, konzumerizam te uništavanje životne sredine a oni su, poput proroka, prije šezdesetak godina zagovarali umjetnost koja komunicira i suživot sa zemljom i prirodom. Jesu li bili vidoviti ili samo dalekovidi i mudri?

Iznad svega, pošteni. Cijeli svoj život. Mogli su biti slavni, vjerojatno i bogati umjetnici. Međutim, oni su od toga svjesno odustali.

Nakon međunarodnih uspjeha, saradnje sa čuvenim američkim umjetnikom Walter De Mariom i izložbe u MoMA-i, donose svjesnu odluku o samoukidanju OHO-a. Odlučuju napustiti svijet umjetnosti i „krenuti u život“. Marko Pogačnik, idejni vođa ove fascinantne priče, sada bi me zaustavio i rekao, ne, Damjane, OHO je tada samo formalno završio, ali duh OHO-a živi dalje.

Danas su ovi ljudi: Marko Pogačnik, Iztok Geister, Naško Križnar, Milenko Matanovič, David Nez, Matjaž Hanžek... pola stoljeća stariji, ali su još uvijek mladi ljudi. Njihova energija, kreativnost i entuzijazam za stalno mijenjanje stvari. Kad ih upoznaš, osjećaš da je duh OHO-ja još uvijek itekako živ. I ne samo da je živ: Biljana Tomić u filmu iznosi tezu da svijet tek sada ulazi u fazu koju je otvorio OHO. I ja mislim da je za ovaj poludjeli svijet, u kom su normalizirani vulgarnost, oružje, ratovi i genocid, kada se jednom otrijezni, njegova jedina šansa za opstanak život po OHO načelima. A ona kažu da je važan pojedinac, da je važan kolektiv, da je važan suživot s prirodom i – da je važna ljudska plemenitost. To su OHO vrijednosti. Ono što me je najviše fasciniralo kod njih tokom ovog dugog procesa stvaranja filma bilo je koliko su dosljedno svi živjeli svoje etičke stavove cijeli svoj život.

 

Koncem juna film je premijerno prikazan u Sloveniji. Kako je film primljen i da li Slovenci danas gledaju na OHO grupu, jesu li ponosni na njeno postojanje? 

„OHO film“ je bio pretpremijero prikazan u sklopu Europske prijestolnice kulture na open air-u u ruševinama kule u Vipavskom Križu. Počeo je svoj put tamo gdje se je OHO priča  završila, u Vipavskoj dolini. Na simboličan način, krug je time bio zatvoren. Svi su se okupili, iz SAD-a su došli i Milenko Matanovič i David Nez, samo je nedostajao Iztok Geister. Bilo je stvarno dirljivo. Bilo je puno ljudi i osjetio sam naše kolektivno olakšanje što je film završen i što će biti dostupan javnosti, a s tim i puno do sada nedostupnih umjetničkih djela OHO-a.

Ne znam koliko smo uopće svjesni koliko je OHO utjecao na sve nas, na slovenačku, a i jugoslovensku umjetnost. Marina Abramović u svojoj autobiografiji „Walk through walls“ kaže da su joj OHO bili jedna od inspiracija na početku karijere, da su je impresionirali svojom radikalnošću i odnosom prema prirodi. Njihov moto je bio: umjetnost mora da bude kao život i život treba da bude umjetnost. Ne možeš nešto stvarati ako to ne živiš. OHO je dosta poznat u Sloveniji, ali samo na osnovu nekoliko projekata, a najpoznatiji je naravno instalacija Triglav. Ali OHO je puno više od toga.

Nadam se da smo uradili film koji će biti inspiracija za današnje vrijeme, posebno za mlađe generacije. I podsjetnik onima koji kažu da u "mračnom" socijalizmu nije bilo slobode duha. Ovaj film istražuje što nam ideje OHO-a mogu ponuditi danas. Moje saznanje iz rada na ovom projektu je: mnogo. Međutim, OHO film nije samo film o iznimnoj umjetničkoj skupini, već i priča o jednom određenom vremenu, o prolaznosti i... o ljudskom dostojanstvu.