Imam Hasanov: Ovaj film me prisilio da se suočim s naslijeđenim uvjerenjima

Azerbajdžanski reditelj Imam Hasanov u Sarajevo je donio priču u čijem je centru Mamed Dadašev, nogometni trener u ruralnom azerbejdžanskom mjestašcu, koji sanja da okupi žensku nogometnu ekipu, što je gotovo nemoguće u svijetu gdje su djevojke tu da se što prije udaju, a ne da treniraju po cijeli dan. Filma “Sanjari: Ljudi svjetlosti” prikazan je u Takmičarskom programu - dokumentarni film 31. Sarajevo Film Festivala.

 

Nakon što je moj prvi film „Sveta krava“ premijerno prikazan u natjecanju Prvo predstavljanje na IDFA-i, trebao sam se veseliti. Umjesto toga, potonuo sam u tihu, duboku depresiju. Stalno sam se pitao: „I šta sad“? Podsvjesno sam očekivao da će mi se život promijeniti - ali nije. Praznina se samo produbila. Shvatio sam da ne tražim priznanje, tražio sam promjenu. Ta me potraga dovela do kratkog dokumentarca koji sam snimio 2016. pod nazivom „Nada“, o izbjeglicama iz Karabaha. Bio je to mali film, ali za mene je to bila iskra prekretnica. Nisam mogao stati. Nešto u meni se probudilo.

Počeo sam sanjati, ne samo o filmovima, već o stvaranju prostora u kojem bi dokumentarni film mogao cvjetati u Azerbajdžanu. Taj san postao je DokuBaku IDFF 2017. Ali ni to nije bilo dovoljno. Nastavio sam kopati, tražeći nešto više, nešto što bi moglo okupiti ljude različitih generacija i porijekla. Zamislio sam prostor, dijelom kino, dijelom pozorište, gdje bi se priče mogle dijeliti, ideje razmjenjivati i duše dodirivati. Taj san postao je Exit – Chıxış, koji je otvorio svoja vrata 2018. godine. S njim je došao i Into the Wild, muzički festival rođen iz istog impulsa za povezivanjem i inspiracijom.

Te sam godine snimio i kratki igrani film, „Fake“ - meditaciju o iluziji i istini. Ipak, moj je duh bio nemiran. Tražio sam nešto što ne samo da bi moglo nahraniti moju dušu, već i kolektivnu dušu, priču koja bi nas mogla podsjetiti što znači živjeti sa svrhom, sa svjetlošću.

Mlada volonterka Aytan Najaf mi je 2019. godine, tijekom festivala DokuBaku, ispričala o čovjeku u Šekiju koji je pokušavao osnovati prvu žensku nogometnu ekipu u regiji. Zvao se Mamed Dadašev. Izvještavala je o njegovim naporima kao novinarka, a nešto u njezinom glasu reklo mi je da je ovo više od obične priče.

Nakon festivala, otputovao sam u Šeki sa snimateljem Oktayem Namazovom - koji je, slučajno, iz Šekija. Nije trebalo dugo da pronađem Mameda. Naravno, bio je na stadionu. Sjeli smo za stol za čaj. Govorio je o svojoj nogometnoj prošlosti i o djevojkama - o njihovim snovima, strahovima, otporu njihovih obitelji i zajednica. Dok je govorio, plakao je. Nije samo trenirao nogomet. Pokušavao je stvoriti budućnost. Siguran prostor za djevojke da zamisle živote izvan ograničenja koja su im nametnuta.

Pitao sam ga: „Misliš li stvarno da je ovo moguće?“ Odgovorio je: „Barem pokušavam. Čak mi i moja supruga Svetlana pomaže, inače ne bih mogao sam.“ Iskreno, nisam mislio da će uspjeti. Sjećam se da sam pomislio: On je sanjar. Ali onda sam pomislio - neka sanja. I ja ću sanjati s njim. Sanjajmo velike snove. Taj trenutak označio je početak našeg dugog zajedničkog putovanja - mene, direktora fotografije, Mameda i Svetlane.

Ono što je počelo kao slučajan susret postalo je veza. Mamedova priča nije se odvijala samo kao priča o nogometu, već i o otporu - protiv tradicije, protiv šutnje, protiv naslijeđene težine društvenih uloga. Postala je priča o ustrajnosti, dostojanstvu, tihoj revoluciji. I prije svega, o nadi. Tako su nastali „Sanjari: Ljudi svjetlosti“, film ne samo o Mamedu i djevojkama, već o svima koji se usude vjerovati u bolji svijet, čak i kada su izgledi protiv njih.

Početak filma sugerira da su se dvije kreature koje su „pale s neba“ više zainteresirale za ženski nogomet od lokalnih mještana. Koristili ste alegoriju ili se i trener Mamed i nogometašice bukvalno osjećaju kao vanzemaljci?

Početak filma „Sanjari: Ljudi svjetlosti“ nije bio zamišljen samo kao vizualni slijed, već kao metafizička uvertira - slojevita u simbolici, odjeku i namjeri. Figure koje se spuštaju s neba više su od likova; one su kozmički arhetipovi. Ako pažljivo posmatrate, izlaze iz nečega što nalikuje ogromnoj kamenoj čeljusti - slici koja istovremeno evocira rođenje i smrt. Ova dualnost je u srži filma: duhovni preporod, ponovno viđenje svijeta kroz neiskvarene oči. 

Iako je trenerova bitka za tim u prvom planu, kroz drugi plan odvija se prava mala ženska revolucija. Da li ste, dok se ste radili na filmu, osjetili promjene u smislu većeg otpora djevojčica prema načinu na koji ih tretiraju roditelji, prvenstveno očevi? 

Film je započeo kao priča o nogometnom timu i upornosti trenera - ali se razvio u nešto mnogo dublje, postao je film o buđenju - o tihoj revoluciji koja počinje u duši. Riječ je o povratku drevnoj, gotovo mitskoj istini - bljesku sjećanja na Raj. Kamera je, u mnogočemu, postala posuda - ne samo da bilježi promjenu, već da ju kanalizira.

 

I dok Mamedova bitka čini kičmu filma, djevojke su njegovo kucajuće srce. Njihov otpor nije bio glasan - kretao se u šapatu. U izborima koje su donijele kod kuće, u svojoj odluci da ostanu, da nastave igrati, da nastave sanjati. Svjedočio sam nečemu osvjetljavajućem. Počele su se ponašati kao da budućnost pripada njima - i, na neki način, pripada im. Čak se i naslov razvijao s nama. Počelo je kao „Sanjar“, zatim „Sanjari“, pa „Sanjari su vjernici“. Na trenutak je čak bio „Sanjari: Apokalipto jučer“, odražavajući osobni slom koji sam doživljavao - rušenje starih struktura u sebi. Ali konačno je film pronašao svoje pravo ime – „Sanjari: Ljudi svjetlosti“, naslov koji sadrži njih, Mameda, Svetlanu i moju vlastitu transformaciju.

 

Ovaj me film promijenio. Prisilio me da se suočim s naslijeđenim uvjerenjima - o spolu, moći, identitetu. Kroz putovanja djevojaka, jasnije sam vidio svoja. To je, za mene, alkemija filma: počinje osvjetljavanjem drugih, a završava otkrivanjem sebe.