Objave
Tarik Hodžić: Historija Bosne i Hercegovine je nevjerovatna
Reditelj Tarik Hodžić govori o filmu „Bosanski vitez“, koji u početku djeluje kao kombinacija dokumentarnih snimaka lijepe Bosne, ali postepeno se pretvara u pravi istraživački dokumentarac. Film je prikazan u Takmičarskom programu – dokumentarni film 31. Sarajevo Film Festivala.
Reditelj Tarik Hodžić govori o filmu „Bosanski vitez“, koji u početku djeluje kao kombinacija dokumentarnih snimaka lijepe Bosne, ali postepeno se pretvara u pravi istraživački dokumentarac. Film je prikazan u Takmičarskom programu – dokumentarni film 31. Sarajevo Film Festivala.
Glavnog junaka ovoga filma Seada Delića upoznali ste na Sarajevo Film Festivalu, a godine druženja dovele su do ideje o snimanju filma. Kada ste shvatili da ovakav film nije potreban samo Seadu i Tariku već i Bošnjanima, Bošnjacima, Bosancima… U kojem god od ovih izraza se pronalazili.
Mislim da je ovaj film potreban svima nama u Bosni i Hercegovini, a usudit ću se reći da je potreban i puno šire. Film možda neće dati odgovor na svako postavljeno pitanje, ali se nadam da će na pravi način otvoriti dijaloge i započeti neke teme koje su svima potrebne. Smatram da je većina stanovnika Bosne i Hercegovine jedan narod i samo je potrebno da se ponovo prisjetimo toga.
Moglo se očekivati da ste izvrsnim filmom „Scream for me, Sarajevo“ apsolutno zaslužili svaku vrstu potpore za svoj naredni projekat. Jesu li finansijski razlozi bili presudni za višegodišnje porađanje „Bosanskog viteza“, ili je razloga bilo više?
Ovo je prije svega bila jedna vrsta poluotvorenog procesa rada na filmu i taj pristup je znatno uticao da je od prvog kadra koji je snimljen 2019. godine do danas prošlo šest godina. Finansije su uvijek dio problema, ali ne mogu reći da su glavni razlog zašto film možda nije završen ranije. U suštini, što smo više radili i planirali cilj se lagano pomjerao ispred nas i cijela priča je evoluirala tokom svih ovih godina. Samim tim i potrebni budžet se povećavao i bio je veliki izazov u doba pandemije, a kasnije i sa stalnom inflacijom uspjeti sve isfinansirati do kraja. Srećom, producent Adnan je uz pomoć partnera filma i donatora, uspio zaokružiti cijelu priču i film je uspješno priveden kraju na način kako smo smatrali da to zaslužuje.
Vaš je film zapravo drugi dokumentarni film o Seadu Deliću. Jeste li gledali onaj prvi „U potrazi za domom“ koji je režirao Hari Šečić i, ako jeste, kako vas se dojmio?
Naravno da sam gledao i to još u nekim radnim verzijama koje mi je pokazivao Hari. Pričao mi je o Seadu i radu sa njim i u konačnici uradio je jako dobar film. Sudbina je htjela da baš te godine upoznam Seada tokom Sarajevo Film Festivala i dogovorili smo druženje kada ponovo dođe u Bosnu. Nekoliko godina nakon toga snimili smo i prve eksperimentalne kadrove „Bosanskog viteza“ sa fokusom isključivo na dio Seadove priče vezano za njegov odnos prema historiji, koji u filmu „U potrazi za domom“ nije obrađen.
Koliko ste se, prije druženja sa Seadom, zanimali za povijest Bosne?
Na neki način sam uvijek imao interesovanje za historiju, i to ne samo Bosne nego historiju općenito. Generalno sam uživao, i još uvijek uživam, u žanru historijskog filma, bez obzira o kojoj epohi se radi. Čini mi se da ne postoji serija ili film koji nisam pogledao a da se u njemu obrađuje neka historijska tema. Ali, upravo se možda tu nalazi i glavna strast u radu na ovom filmu, kada sam, u stvari shvatio kako je nevjerovatna historija ove zemlje... i kada sam počeo prepoznavati elemente u našoj historiji, a koji su podsjećali na neke druge teme ili filmove... i kakve su sve nevjerovatne ličnosti i događaji oblikovali ovu zemlju. Počevši od Batona Desidijatskog, preko Kralja Tvrtka, Huseina Kapetana Gradaščevića, vojvode Vlatka Vukovića i još na desetine drugih.
Posebno valja potcrtati i pohvaliti za film vrlo bitan doprinos izlaganja povjesničara, sociologa i pisaca različitog porijekla. Kako ste ih identificirali?
Svaki filmski projekat ima ujedno i neki svoj proces, ali i sudbinu. Nekada je sve unaprijed planirano, dogovarano, ali se sve izjalovi... a nekada bez neke pretjerane najave dogodi se neki kontakt koji nas usmjeri prema određenom čovjeku i to onda bude pun pogodak. Tokom vremena naučio sam slijediti intuiciju koja me vodi u određenom pravcu i nakon većine naših snimanja znali smo reći: “Imali smo opet sreće...“ i zaista, većina sagovornika sa kojima smo razgovarali (a njih je tridesetak) je doprinosila širini te ujedno i slojevitosti priče. Ali ovdje se ne smije zaboraviti da mi je u centru svega Sead i njegova personalna priča.
Za potrebe filma proputovali ste razne zemlje – ne samo SAD, gdje ste snimili Seada na poslu, nego i mnoge države koje su imale i imaju zajedničke povijesne trenutke sa Bosnom – Hrvatsku, Tursku, Mađarsku, Austriju, Sloveniju, Italiju... Tragajući za bosanskim identitetom otkrivali ste povijesne dokumente i druge artefakte ali i kosti dobrih Bošnjana u svakoj od tih zemalja. Seada je najviše impresioniralo groblje u Pečuhu. A vas?
Prije svega osnovna karakteristika rada na ovokvom projektu, uz sve izazove ili povremeno neke probleme je da smo istinski uživali. Često smo govorili da je ovo avantura koja se desi možda samo jednom u životu... svaka lokacija je imala neku svoju energiju ili davno zaboravljenu priču koja treba biti ispričana. Meni lično najemotivnije je bilo kada smo snimali grob Kraljice Katarine ili možda kada smo obilazili Log pod Mangartom u Sloveniji.