Arsen Oremović: Haustor mi je ukazao na važnost mašte i čarolije

Za film o grupi Haustor, jednoj od najznačajnijih na ovim prostorima, redatelj Arsen Oremović kaže da nije biografija, priča o albumu ili o okupljanju banda nakon 40 godina, već putovanje kroz magiju svakodnevnice. Film TREĆI SVIJET prikazan je u Takmičarskom programu - dokumentarni film 31. Sarajevo Film Festivala. 

 

 

Kao klinac od četrnaest godina gledao sam Haustor na dva za mene vrlo važna koncerta: prvi je bio u zagrebačkom SKUC-u, drugi u Domu sportova na Muzičkom biennaleu, kada su Haustor i Šarlo akrobata bili predgrupa Gang of Four. Danas možemo reći da su ti koncerti, posebno ovaj drugi, bili među najvažnijim trenucima glazbe bivše države, ali tada ja to nisam osjećao jer sam mislio da je to posve normalno i da tako treba biti. I da nikada neće biti ništa manje od toga. To je bila velika greška. 

 

Kad sam čuo stihove „Tko je pojeo Sljeme sinoć i popio Savu“ (pjesma „Tko je to“), „Proljeće kad stigne, 23. ožujak–travanj, stolicu iznesem na verandu“ (pjesma „’60–’65“) i slične – to su bili trenuci koji su mi, kao nekome tko polaže pažnju na tekstove, naprosto odstranili veći dio ex-jugoslavenskog rocka, posebno onoga što se dotad smatralo veličinama, jer sam smatrao da pjevaju niočemu, da tekstovi postoje da bi se imalo što za pjevati uz glazbu.  

 

Taj poseban način poetskog promatranja stvari Haustora postao je fokus rada na filmu „Treći svijet“, kada smo se prije točno pet godina našli u prostorijama Interfilma – Darko Rundek, Srđan Sacher i ja – s idejom da porazgovaramo o mogućem filmu. Taj razgovor je snimljen, kasnije sam ga puno puta preslušavao i shvatio sam da su obojica upravo likovi kakvi vam trebaju za film. Već smo znali tada da su dosta suprotstavljeni karakteri, koji teško dolaze u situaciju da surađuju jedan s drugim, ali i da su spremni vrlo otvoreno pričati o tome jer su naprosto sadržajni ljudi, a ne ljudi-projekti kao veliki dio naših glazbenih zvijezda koje primarno zanima PR. 

 

Odmah smo se složili da nikako ne želimo napraviti klasični biografski film o bendu u kojem će pet uvijek istih glazbenih kritičara iz regije govoriti o njihovu značaju. Složili smo se da je pravi put – s obzirom na njihovu doista živopisnu estetiku – raditi film o stvarima koje su oblikovale tu dvojicu posebnih, ali karakterno različitih likova i umjetnika. 

 

Ispostavilo se da je to bila sklonost magiji svakodnevice, prostorima „između“, teatralnosti i dubokoj ukorijenjenosti u lokalni zagrebački štih. Ta spona omogućila je da njih dvojica, u vremenu od nekoliko singl ploča i dva albuma, kako kaže Sacher, „odluče preskakati plot zajedno“. Ta je postavka za mene imala jak vizualni motiv, ali i sadržajni pečat. Naravno, za publiku koja voli gledati u životu više od onoga što se vidi na prvi pogled. 

 

 

U trenutku prvih dogovora nisam mogao ni sanjati da će bend poželjeti ponovno ući u studio. Najveći mi je problem bio kako raditi dokumentarni film o bendu koji više ne postoji, jer u tom slučaju nemate nikakav kreativni proces za pratiti. I onda su se dvije godine nakon toga dogodila dva krucijalna trenutka koja su omogućila jasnu točku gledanja filma. Povodom pripreme reizdanja albuma „Treći svijet“, u arhivu Croatije Records pronađena je dub-verzija naslovne pjesme, koja je svojedobno bila skinuta s albuma i gotovo 40 godina ostala neobjavljena. Istodobno sam u arhivu HRT-a pronašao ne samo nikada prikazanu snimku Haustora iz splitskog studija 1984., nego i zasebne video-kanale svakog člana posebno. Tu je pjesma „Treći svijet“ postala fokalna točka priče i metafora cijelog onog svijeta koji je oblikovao njih dvojicu i estetiku Haustora. 

 

 

Njihova odluka da za potrebe filma ponovno uđu u studio i dorade originalni dub, koji im se sada činio nedorađenim, bila je najveća i najbolja moguća promjena – jer je opservacija vrlo važan dio dokumentarizma. Taj razvoj – od nepostojećeg benda do studijskog okupljanja – nije promijenio samo sadržaj filma, nego i njegov ton i vizualnu dinamiku. Prolazile su godine rada, primarno zbog dinamike njihove suradnje na toj i drugim pjesmama, koja je bila specifično spora. Ali meni je to sve omogućilo da dublje prodrem u njihove osobne procese i načine funkcioniranja, a boravak u tom trećem svijetu magije svakodnevice donio mi je i neke osobne promjene u pogledu na svakodnevicu. 

 

 

Dok mi je bend, naravno među mnogima, u ranoj fazi života pomogao oblikovati interese i estetiku, sad – u ovoj kasnijoj – kada čovjek traži nove motive, ukazao mi je na važnost mašte i čarolije. Ne kao bijega od svakodnevice, ni kao utočišta, nego kao goriva. Prije nekoliko godina nisam se mogao ni zamisliti da pišem knjigu i film za djecu, a to je upravo ono što ovih dana radim. 

 

Haustor je u Sarajevu uvijek imao odanu publiku tako da će sigurno zanimanje za vaš film biti veliko. Sigurno neće svi zainteresirani uspjeti zgrabiti ulaznice za svjetsku premijeru kojoj se posebno veselimo. Kada ga možemo očekivati u bosanskohercegovačkim kinima?                    

 

Nadam se da će publika biti zainteresirana, jer koliko vidim, Haustor i danas jako dobro kotira među novim generacijama – ne samo u Sarajevu nego u cijeloj regiji. Budući da ovo nije klasičan biografski film, jer se informaciju o svima i svačemu danas uz dva tri klika nalaze po internetu, vjerujem da će gledatelji prepoznati i dublji sloj: ono što je oblikovalo njihovu estetiku i način rada. Ali i poruku filma – koja je mene osobno duboko dotaknula. U vremenu koje nam sve manje nudi nadu, ovaj film potiče na okretanje sebi i vlastitim doživljajima. Umjesto preuzimanja unaprijed serviranih, često nazadnih kolektivnih identiteta, govori o važnosti razvijanja osobnog pogleda na svijet – znatiželje, oslonca na vlastite senzibilitete i oči djeteta. 

 

Sarajevo mi je u svemu tome posebno važno – jer je upravo nagrada na ovom festivalu za film „U braku sa Švicarcem“ 2014. označila moj prijelaz iz kritičarsko-novinarske u autorsku fazu. Sada se festivalu vraćam s određenom filmografijom – i možda najosobnijim, autorski i produkcijski najzahtjevnijim filmom. Po vremenu trajanja rada, tehničkom zahvatu i količini materijala, „Treći svijet“ daleko nadilazi sve moje dosadašnje projekte. Nadam se da će takav biti i odjek.  

 

Što se distribucije tiče, do kraja ljeta film ide po festivalima, a od kraja rujna i početka listopada krećemo s prikazivanjima u državama bivše Jugoslavije. Nadam se da ćemo još ovih dana, dok smo u Sarajevu, definirati i dogovor o distribuciji po Bosni i Hercegovini.