Objave
Vladimir Tagić: Yugo Florida je metafore za naše živote, pune apsurda, nelogičnosti, ljepote i čudnih kvarova
U filmu „Yugo Florida“ reditelj Vladimir Tagić pokazuje priču o sinu koji se odluči brinuti o otuđenom i nepodnošljivom ocu u posljednjim sedmicama njegovog života. Film će biti prikazan večeras u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Kakav je osjećaj imati svjetsku premijeru debitantskog filma „Yugo Florida“ na Sarajevo Film Festivalu, gdje ste prije 15 godina bili sudionikSarajevo Talentsa?
Savršeno se stvari nadovezuju jedna na drugu. Ne samo da je Sarajevo prvi festival koji mi je pružio šansu, još dok sam bio student, već sam u Sarajevu imao odlične projekcije i mojih serija i uvek sam se osećao kao da tom festivalu prirodno pripadam. Kada sam dobio poziv da budem dio takmičarskog programa i da svjetska premijera filma bude baš u Sarajevu, prva misao u glavi mi je bila: “Pa da, tako i treba da bude”.
S obzirom na vaše iskustvo kreatora popularnih televizijskih serija „Sablja“ i „Jutro će promijeniti sve“, što vam je bio najveći izazov u radu na prvom dugometražnom filmu?
To što je film moja najveća strast i što o svom prvom filmu maštam još od srednje škole. Imam enormno poštovanje i ljubav prema filmovima i samim tim je odgovornost i želja da napravim nešto dobro još veća.
Postoje li elementi rada na filmu koji su vam bili jednostavniji ili zahtjevniji u odnosu na televizijski format na koji ste navikli?
Finansiranje filmova traje predugo. Strpljenje je važno. Kod tv serija je ipak malo drugačije, moguće je da se isfinansira brže. Kod filma postoji vječito pitanje: Zašto. Zašto pravim film kad postoji toliko razloga da od svega toga odustanem? Postoji mnogo razloga zbog kojih ne treba napraviti film, ali potreban je samo jedan zašto ga treba napraviti.
Što se tiče kreativnog pristupa u radu na serijama i filmovima, te razlike skoro da više ne postoje. TV serije su toliko uznapredovale da su se približile filmu i sadržajno i u smislu načina pričanja priča. Ono što me malo brine, kada su serije u pitanju, to je ulazak u šablon. Veća je tendencija da se proizvode šablonski i po nekom „receptu“. Svi bi željeli da znaju koja je formula i kako najlakše do nje da stignu. Ono što većina zaboravlja jeste da je upravo suština u tome razbiti formulu i pronaći način da se ponudi nešto posebno.
„Yugo Florida“ nije samo naslov, već i glavni motiv filma. Postoji li osobna priča ili inspiracija iza odabira tog automobila i ove priče općenito?
Imao sam razne asocijacije: Egzotično ime iza kojeg se krije automobil sumnjivog kvaliteta. Spoj naizgled nespojivog. Ime koje je samo po sebi apsurd. Kakve veze imaju Jugoslavija i Florida? Automobil koji ima misteriozan kvar koji niko ne može da popravi... Sve ovo kao da su metafore za naše živote, pune apsurda, nelogičnosti, ljepote i čudnih kvarova koje ne možemo da riješimo.
Scenarij o odnosu sina i smrtno oboljelog oca napisali ste zajedno s Milanom Ramšakom Markovićem. Kako je tekla vaša saradnja i što je bilo najizazovnije u procesu zajedničkog pisanja scenarija?
Ovaj film u sebi ima autobiografske elemente i u početku ga pisao sam, ali nisam mogao da se izborim s njim. Previše je sve bilo lično i nisam mogao da odvojim ono što je meni važno od onog što je dobro za priču. Onda sam pozvao Milana, već smo radili zajedno na „Jutru“, i osetio sam da je on čovjek koji može da razumije i da osjeti ono što želim.
Milan je bio s jedne strane blag, ali s druge i surov u tome šta pripada filmu a šta ne. Najveći izazov je bio postaviti strukturu, odnosno shvatiti kakav mi to road movie pravimo, razumjeti da naši junaci zapravo nemaju jasan put i jasan cilj. Njihova putovanja su kratka, trenutna, ispresijecana i ne znamo gde ona vode.
Kako ste odabrali Andriju Kuzmanovića i Nikolu Pejakovića za uloge oca i sina?
Kada radite kasting samog sebe provjeravate da li znate ko je uopšte vaš lik i šta je ono šta tražite. Meni je bilo potrebno vrijeme da shvatim ko je moj glavni junak, ko je Zoran. Kada sam shvatio da je njegovom povučenom, melanholičnom karakteru potreban glumac kao što je Andrija, koji je sve suprotno tome, onda sam zapravo spoznao šta želim. Želio sam borbu unutar njega, da tinja. Da se pitamo zašto je ovaj čovek potišten i melanholičan i da se nadamo da će to da se promijeni, da vjerujemo da je to moguće. Zbog toga mi je Andrija bio jedini tačan izbor.
Kada je Nikola u pitanju, bio mi je potreban glumac koji ima neodoljiv šarm i koji ima sposobnost da vas zavede i da ga volite čak i kada radi i govori najgore moguće stvari. Vesa je takav lik, a bio sam ubijeđen da Nikola to može da iznese. Njegov talenat je raskošan, on je beskrajno darovit, i kao pisac i kao muzičar, a tek kao glumac... Glupo je da ja to govorim, ali u filmu je savršen.
Zašto ste za Zorana odabrali da radi na produkciji reality showa?
Pokušao sam da kroz posao koji Zoran radi pružim metaforu problema s kojim se on nosi. A to je usamljenost. Mislim da je radnik u rijalitiju čiji je glavni posao da posmatra druge ljude dok spavaju, dok sam pati od insomnije, prikladna metafora usamljenosti. Igra koja se razvija između njega i jedne od učesnica, Eme, je bila savršeno polje za prikaz potrebe za bliskošću.
Nije me zanimao reality kao neki fenomen društvene kritike ili satire, to je toliko očigledno da mi nije dovoljno uzbudljivo kao motiv. Fenomen rijalitija u kom si non stop i u kom te kamere snimaju non stop, je za mene bio najzanimljiviji upravo kao izolacija, kao idealno okruženje u kojem počneš da gubiš razum.
Jedna od glavnih tema filma je usamljenost. Mislite li da je to gorući problem današnjice?
Ne znam, današnjica ima mnogo problema. (smijeh) Mogu samo da kažem da sam zaista, prolazeći kroz gubitak bliske osobe, osjećao više nego bilo šta drugo, usamljenost i potrebu za bliskošću. To je osjećanje koje sam želio da prenesem na film. Nije samo glavni junak usamljen, svi likovi su usamljeni i svi imaju težnju ka tome da se jedni drugima približe.