Objave
Sorella di Clausura: Sve je istinito osim dijelova koje smo promijenili
Rediteljica Ivana Mladenović vraća se u Sarajevo s filmom „Sorella di Clausura“, pričom o ženi iz ruralne Rumunjske koja se zaljubi u balkanskog glazbenika nakon što ga vidi na televiziji.
Rediteljica Ivana Mladenović vraća se u Sarajevo s filmom „Sorella di Clausura“, pričom o ženi iz ruralne Rumunjske koja se zaljubi u balkanskog glazbenika nakon što ga vidi na televiziji. Film će biti prikazan večeras u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Početni tekst u filmu „Sorella di Clausura“ glasi: „Ako ste mislili da ćete gledati film temeljen na stvarnim događajima, varate se i vjerojatno ste paranoični.“ Kako pristupate spajanju fikcije i stvarnosti u svom radu?
„Sorella di Clausura“ temelji se na autobiografskom tekstu Liliane Pelici. No, u trenutku kada život pretvorite u film, neizbježno ga mijenjate, sažimate događaje i štitite privatnost ljudi. Ljudi uvijek pitaju: „Koliko je toga istinito?“
Kod „Sorella di Clausura“, odgovor je: gotovo sve… i ipak ne sasvim. Film je ukorijenjen u životu Liliane Pelici, ali stvaranje filma znači rezati, preraspoređivati i štititi određene detalje. To neizbježno kontaminira istinu.
Naslovna kartica bila je moj način da upozorim i zaintrigiram publiku: da, dogodilo se, ali ne, ne možete film tretirati kao policijski izvještaj. Nije čista stvarnost, niti čista fikcija. Živi u onom čudnom, prekrasnom prostoru gdje se ta dva ne mogu razdvojiti. Sve je istinito, osim dijelova koje smo promijenili, što je gotovo sve.
Film je smješten u 2008. godini, tokom ulaska Rumunije u EU i nadolazeće finansijske krize. Kako ovaj socioekonomski kontekst oblikuje put vaše glavne junakinje, Stele, i utječe na način na koji ste odlučili ispričati njezinu priču?
U 2008.godini Rumunijaje bila u neobičnom trenutku. Postojao je osjećaj prosperiteta, novih snova, osobito s pristupom EU. No za nekoga poput Stele, 36-godišnje žene iz ruralne Rumunije koja je već bila siromašna, taj san je uvijek bio izvan dosega. U početku vjeruje u ta obećanja, čak i u ideju da bi je Bog mogao spasiti. Pokušava se prilagoditi, pokušava zarađivati, ali novac neprestano nestaje.
Kriza je tada došla brzo, ali se i brzo završila. Danas se suočavamo s nečim drugačijim. Inflacija je neumoljiva i ne prestaje, pa je osjećaj nemogućnosti da se održi korak još intenzivniji. Stelinina priča mogla bi se lako dogoditi sada ili u mnogim drugim vremenima, jer govori o borbi za preživljavanje kada sustav napreduje brže nego što vi možete. Postavljanje radnje u 2008. dodaje određenu ironiju: službeni narativ bio je o napretku, ali za Stelu je to bila samo još jedna verzija iste borbe.
Stela je cijeli svoj život centrirala oko Bobana, srpskog pjevača u kojeg se zaljubila kada ga je prvi put vidjela na televiziji sa 12 godina. Mislite li da su parasocijalni odnosi s poznatim osobama danas postali još veći problem, osobito s obzirom na to koliko nam društvene mreže omogućuju uvida u njihov život?
Društvene mreže danas su poput stalne parade bogatstva i luksuza, stvari koje većina ljudi nikada neće imati. Kada stavite vrlo siromašnu djevojku u takav kontekst, počnete shvaćati što to radi njezinu samopouzdanju. U Stelinom slučaju, njen idol je balkanski pjevač kojemu je zapravo jedino stalo do novca. Nesvjesno posuđujemo osobine od ljudi koje obožavamo, ali sve ovisi o tome tko su oni. Odrastala sam u grunge okruženju, i to je ostavilo trajan trag na meni. Gledanje sjajnih, skupih stvari koje ne možete imati može vas učiniti da se osjećate društveno neadekvatno, a vaše ekonomsko porijeklo postaje snažan okidač za to.
Ipak, zapravo više volim onu stranu TikToka gdje ljudi stvaraju smiješne, autentične i inventivne stvari. Ponekad vas to čini da se osjećate manje sami, a ponekad upravo suprotno — osjećate se izgubljeno u svemu tome.
Biste li rekli da opsesija i usamljenost idu ruku pod ruku, osobito u Stelinom slučaju?
Mislim da opsesija i usamljenost često idu ruku pod ruku. U Stelinom slučaju, njezina opsesija je gotovo poput života na internetu, iako se film događa na samom početku internetske ere. Iz današnje perspektive, takav život izgleda kao sama definicija usamljenosti.
Bobana tumači vaš otac, Miodrag Mladenović. Što vas je inspiriralo da ga odaberete za ovu ulogu?
Duboko je freudovski, obećajem! (Smije se) Volim očev humor i karizmu. Isprva nisam željela da on glumi. Imala sam velike snove da angažiram pravog glazbenika, zvijezdu. Bilo je gotovo iluzorno misliti da bi tako poznati glumci željeli nastupiti u srpsko-rumunjskoj socijalnoj dramskoj komediji u stilu Crnog vala, gotovo jednako ludo kao i sama Stela.
No kada se ti snovi nisu ostvarili, a ja sam se nadala do samog posljednjeg trenutka, moj otac postao je konačna opcija.
On je smiješan, iako je vrlo privatna osoba, veterinar koji živi u šumi. Ono što me oduševljava jest koliko je humora i razigranosti stekao s godinama. To zaista jako cijenim.
Nešto slično se dogodilo i pri odabiru drugih likova u filmu. Većina glumaca nije profesionalna. To su ljudi koje sam susrela na tržnici ili na ulici. Savršeno utjelovljuju društveno okruženje koje sam željela prikazati, i duboko ih cijenim, prvo kao ljude, a zatim i zbog njihovog talenta.
Na kraju filma nalazi se posveta Anci Pop, rumunskoj pjevačici koja je tragično preminula i vašoj bliskoj prijateljici. Je li ona bila velika inspiracija za lik Vere Pop?
Ancu Pop, pjevačicu i blisku prijateljicu koja je kasnije glumila u mom filmu „Ivana Grozna“ (2019), upoznala sam 2016. Bila je duboko predana pomaganju u objavljivanju rukopisa Liliane Pelici, priče o mladoj ženi iz Timišvara koja se bori s siromaštvom i opsesijom. Anca je vjerovala u Lilianin talent, ali je pronalaženje izdavača bilo teško. Pretpostavljam da nikoga nije zanimalo priča o siromašnoj djevojci iz ničega. Dan nakon što smo se upoznale, Anca mi je donijela rukopis i nagovarala me da ga pročitam, nadajući se da ću jednog dana možda snimiti film prema njemu.
Privukao me snažan glas te naracije, punkerski, oštar i pun samoironije, ali morala sam ga odložiti kako bih dovršila drugi projekt. Tragično, pri kraju snimanja „Ivana Grozna“, Anca je stradala u prometnoj nesreći. Ovaj film ne govori izravno o njezinom životu, ali je nastao u njezinu sjećanju. Bila je snažna borkinja koja je pomogla Liliani da njezina priča ugleda svjetlo dana.
Iako film ne prenosi Ancinu priču direktno, nosi njezin duh. Bila je duhovita, pametna, velikodušna i uvijek spremna pomoći drugima. Takvu je želim pamtiti.
Vaš prvi dokumentarni dugometražni film „Isključi svjetla“ osvojio je nagradu Srce Sarajeva za najbolji dokumentarac, a vaš drugi film „Ivana Grozna“ također je prikazan na Sarajevskom filmskom festivalu. Što za vas znači ponovno biti u Sarajevu?
Prvi put sam došla u Sarajevo 2009. godine, u okviru sekcije Work In Progress, dok sam dovršavala svoj prvi dokumentarni film, koji je kasnije osvojio nagradu Srce Sarajeva. Sada se vratiti ovdje osjećam nevjerojatno. Na neki način, ovaj grad me oblikovao; prvi put sam došla prije dvadeset godina, tek što sam završila filmsku školu.
No Sarajevo je više od mjesta za filmske premijere. Ovdje sam upoznala nevjerojatne filmske stvaratelje i mentore, dijelila priče i rasla kao umjetnica. Ovaj festival mi je pružio prvu pravu potporu u dokumentarnoj produkciji, što je puno značilo za moju karijeru.
Također sam zahvalna što se ponovno nalazim među publikom i ljudima koji ulažu toliko strasti u ovaj festival i ovaj grad. Sarajevo za mene nosi toliko uspomena.