Alban Muja: Vjerujem da umjetnost može činiti čuda

Alban Muja je kosovski vizuelni umjetnik i filmski stvaralac koji živi na potezu između Prištine i Berlina. Videoinstalacijom PORODIČNI ALBUM, studijom doživljaja iskorijenjenosti i identiteta, predstavljao je Kosovo na 58. izdanju Venecijanskog bijenala. Njegov najnoviji kratki dokumentarac VJERUJEM DA ME PORTRET SPASIO premijerno je prikazan u programu Forum Expanded ovogodišnjeg Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu, a na 31. Sarajevo Film Festivalu prikazan je u Takmičarskom programu - dokumentarni film.

Neobična situacija u kojoj je crtačko umijeće spasilo jedan život za vrijeme rata desila se vašem ocu. Je li ga bilo teško nagovoriti da priču staru 25 godina ispriča pred kamerom?     
             

Fragmentirano smo razgovarali o tim danima tokom mnogo godina, kao da skupljamo krhotine razbijenog ogledala. Uvijek sam se bojao da ga ne pitam previše. Njegovu priču sam nosio u sebi. Zamišljao sam mnogo načina da je ispričam, čak sam ga jednom i snimio, davno, ali nikada nisam otišao dalje. Mislim da sam čekao da se njegov glas i moja ideja pronađu. I shvatio sam da bi, ako predugo čekam, njegova sjećanja mogla izblijedjeti, a s tim bi nestalo i poglavlje naše historije. Činilo se da je pravi trenutak za njega i za mene, posebno danas, kada tako često svjedočimo da se glad koristi kao oružje, što su moj otac i njegovi suzatočenici nažalost pretrpjeli. Želio sam ne samo podijeliti priču o svom ocu, slikaru koji je bio zatočen tokom rata, već i otkriti izvanrednu stvar koja mu je spasila život: čin crtanja. Na tom čudnom i mučnom mjestu, jedan komad krede postao je njegov štit, tiho pregovaranje sa sudbinom. Umjetnost, u svom najjednostavnijem obliku, postala je njegovo oruđe za preživljavanje. Vjerujem da umjetnost može činiti čuda. To je dokaz ljudske otpornosti, načina na koji kreativnost može procvjetati čak i u najtežim uslovima. A ponekad može dokučiti i one za koje vjerujemo da su nedostižni, čak i one koji drže naš život u svojim rukama.

Bez lica ljudi koji sa zebnjom prate nastanak portreta na školskoj tabli sigurno ne biste postigli ovako snažan efekat strepnje i neizvjesnosti. Ko su ti ljudi, jesu li zbilja bili zatočeni sa vašim ocem? 

Ovo je bilo jedno od ključnih pitanja koje sam postavio sebi i svom timu, posebno kada sam razmišljao o tome koji medij koristiti i kako prikazati ostale zatvorenike s mojim ocem u školi koja je pretvorena u pritvorski logor. Po njegovoj priči, ostali zatvorenici su ga gledali kako crta u potpunoj tišini, gotovo bez daha, jer je njegov izazov - portret koji je trebao napraviti, mogao odrediti i njihov opstanak.

Neki od ljudi prikazanih u učionici zaista su bili zatvoreni s mojim ocem, prvo u školi, a kasnije prebačeni u zatvor. Kako bismo odrazili starosni raspon zatočenih i zlostavljanih muškaraca između 18 i 65 godina, doveli smo i mlade ljude kako bismo rekreirali tu ravnotežu i uhvatili atmosferu straha, neizvjesnosti i nade koju je moj otac opisao.

Da, apsolutno. U takvim trenucima, umjetnost postaje i tihi oblik otpora i alat za preživljavanje. Omogućava vam da sačuvate svoju ljudskost i da se nadate da će čak i oni na suprotnoj strani biti dirnuti njome. Umjetnost stvara značenje na mjestu koje je osmišljeno da ga oduzme. Za mog oca, crtanje nije bio samo čin nade, već i način da se izdrži nezamislivo.