Renátó Olasz: Nedostajao mi je proces stvaranja kakav sam imao u mladosti

Sa svojim debitantskim filmom “Zvijezde manjeg značaja”, reditelj Renátó Olasz usmjerava kameru na brata i sestru koji se vraćaju u svoj mali rodni grad, gdje ništa više nije kao prije.

 

Kako se osjećate što vaš debitantski film ima svjetsku premijeru na Sarajevo Film Festivalu?

Teško mi je povjerovati! Nevjerojatno je biti dio svega ovoga! Inspirativno i divno. Da, stvarno ne mogu vjerovati.

S obzirom na vaše glumačko iskustvo, kada vam je ideja režije počela biti privlačna?

Od samog početka. Pohađao sam srednju školu koja je uključivala dramske časove. Stvarali smo nekoliko predstava u kojima sam bio glumac i… takozvani reditelj. Bilo mi je jasno da želim postati reditelj, ali mi se svidjelo iskusiti obje strane. Bili smo prilično mladi i puni strasti za izražavanjem kroz kazališne aktivnosti. No u to vrijeme zamišljao sam sebe prvenstveno kao kazališnog reditelja. Mislim da sam se tada malo bojao filma. I postoji jedna posebna činjenica iz tog perioda mog života: Andrea Waskovics, koja u filmu glumi moju sestru, bila je moja školska kolegica. Tako smo započeli naš umjetnički put u isto vrijeme. Sada smo najbolji prijatelji.

U filmu niste samo reditelj, nego i glavni glumac. Zašto vam je to bilo važno i kako ste uspjeli kombinirati oba posla?

Prije nego što sam završio studij režije, stekao sam prvu diplomu iz glume i trenutno radim kao glumac. Ipak, to nije bio glavni razlog. Film se bavi osjećajem „povratka kući“, a „kuća“ u filmu zapravo je moj rodni grad. Bilo je to vrlo intimno iskustvo. Zato sam želio snimiti film koji se fokusira na osobnosti glumaca. Zamolio sam ih da pokažu svoje ranjivosti pred kamerom, a budući da sam bio i ja dio njih, mogao sam im više pomoći. Također sam iznutra mogao upravljati ritmom scena, pa je činjenica da sam s obje strane učinila proces prirodnim. Pomogla je i činjenica da sam veliki prijatelj s direktorom fotografije i što imam potpuno povjerenje u njega.

Kako ste radili s glumcima kako biste stvorili grupnu dinamiku koja odražava zajedničku povijest ovih prijatelja?

Moj cilj bio je uspostaviti vrlo osobnu atmosferu u kojoj svi možemo biti svoji i ne brinuti o ispunjavanju očekivanja. Baš kao u mojoj mladosti, kada smo bili mladi amaterski kazalištarci.

Imali smo brojne pripremne razgovore s glumcima, dramaturgom i direktorom fotografije. Zajedno smo identificirali ključne teme od interesa. Ja sam uzimao mnoštvo bilješki i kreirao neke scene, ili bolje rečeno koncepte scena. U jednom trenutku otišli smo u pravi pub, koji je kasnije bio lokacija snimanja, kako bismo vidjeli što nam prostor može ponuditi. Svi uključeni smatrali su ovaj proces vrlo prirodnim i kreativnim. Kada smo došli snimati scene, svi su točno znali što želimo prenijeti kroz samu akciju. Ova tehnika omogućava svima da se osjećaju intimno i osobno u vezi filma, a istovremeno da glume vrlo prirodno pred kamerama. Svi smo bili jednaki partneri, bio je to svojevrsni demokratski pristup.

Što se tiče glume, odabrao sam jedinstvenu metodu koju sam ranije naučio, poznatu kao „alternativna stvarnost“. Nema tradicionalnih likova, svi glume sami sebe. Zamislite kako bi vaš život izgledao da, primjerice, nikada niste napustili svoj rodni grad, imali drugačiju karijeru ili supruga/suprugu… Baš kao kad se djeca igraju da su pirati. Dakle, to ste vi, ali ne do kraja vi. Metoda daje ogromnu slobodu da budete svoji u alternativnom univerzumu i omogućava intiman pristup glumi.

Zašto ste odlučili improvizirati na setu umjesto raditi s tradicionalnim scenarijem i kakav je bio taj proces?

Moram priznati da nisam tip reditelja koji želi stvoriti klasični narativni, pričom vođen film. Jednostavno me ne zanima. Današnji sustav financiranja zahtijeva sinopsis i scenarij, što otežava rad bez njih. Ali u našem slučaju, kada smo snimali bez budžeta, shvatio sam: OK, ako nemamo novca, ako nemamo ništa, zašto nam treba scenarij? Zašto bismo trebali slijediti pravila? Uspjeli smo funkcionirati na jedinstven način upravo zbog nedostatka tradicionalnog financiranja i zahtjeva cenzure.

S druge strane, pisanje mi je uvijek nametalo mnoge granice. I dogodilo se još jedno iskustvo u tom periodu mog života: shvatio sam da mi je zapravo nedostajao proces stvaranja kakav sam imao u mladosti, s naivnim pogledom i nevinim očima. Improvizacija je zaista korisna za izražavanje onoga što zaista želim pokazati: neponovljive trenutke postojanja, kako jednostavno postojimo. Neke stvari su na papiru dosadne, ali na ekranu su iznimno emotivne i pune značenja. Za mene je najvažnija osobnost. Izraz lica osobe može otkriti njezine brige, želje i ranjivosti.

Je li snimanje u vašem rodnom gradu bilo emotivno teško ili možda nekako terapeutsko?

Bila je tu malo od oba osjećaja, ali u cjelini, osjećao sam se oslobođeno. Isprva sam mislio da će biti teško, ali brzo je postalo jasno da je sve zapravo vrlo prirodno. Odrastao sam u tom području i bio sam upoznat sa svime… Bio je to osjećaj kao da sam na golemom igralištu.

Béla Tarr je naveden kao izvršni producent ovog filma. Kako je njegovo sudjelovanje utjecalo na projekt?

On je moj… učitelj! I bio je moj mentor kroz cijeli proces. Razgovarali smo o svemu, a dao mi je mnogo savjeta, prvenstveno tokom montaže. Ono što sam od njega zaista naučio jest da je „mjesto na kojem se nalazim u filmu“ ono što je najvažnije. Ako je nešto iskreno, funkcionira; ako je lažno, gledatelj će to odmah primijetiti.