Elsa Kremser i Levin Peter: Uvijek se radi o emocionalnoj istini

„Za nas je najvažnije da radimo sve zajedno“, kažu Elsa Kremser i Levin Peter, koji u Sarajevo donose film “Bijeli puž”, nježnu ljubavnu priču o dvoje autsajdera.

 

Imate povijest rada zajedno kao duo. „Bijeli puž“ je vaš prvi igrani film, ali ste prije toga režirali dokumentarne filmove „Dreaming Dogs“ i „Space Dogs“. Je li prijelaz s dokumentarnog na igrani film bio težak?

Prijelaz s dokumentarnog na igrani film za nas zapravo nije bio veliki pomak. U svemu što radimo, uvijek prvo pratimo kinematografski viziju i postavljamo si pitanje: koji alati najbolje izražavaju emocionalnu srž priče?
U „Space Dogs“ i „Dreaming Dogs“ to je značilo uroniti u perspektivu pasa i koristiti kinematografski prostor kako bismo dočarali to iskustvo. U „Bijelom pužu“ polazište su bila dva ljudska lika, njihov susret sa smrću, usamljenosti i izolacijom, a iznad svega, pokušaj da jedno drugo razumiju. Uvijek se radi o emocionalnoj istini, bez obzira radi li se o igranom ili dokumentarnom filmu.

Zajedno pišete scenarij i režirate, kako izgleda vaš kreativni proces?

Za nas je najvažnije da sve radimo zajedno: pisanje, režiju, produkciju, istraživanje... Rijetko dijelimo zadatke, jer dijelimo i život, pa smo navikli dijeliti svaku misao i kreativni impuls. To čini zajedničko pisanje scenarija i režiranje vrlo prirodnim tokom, a ne izazovom. Nesuglasice su rijetke, jer godinama u pripremi razgovaramo o svakom detalju, oblikujući zajedničku viziju. Dakle, ako neka scena ne „sjeda“, obično nam čak nije ni potrebno objašnjavati zašto, jednostavno znamo, na temelju te duboke osnove. Isto vrijedi i za pisanje.

Gdje ste pronašli inspiraciju za ljubavnu priču između bjeloruske manekenke koja sanja karijeru i misterioznog samotnjaka koji radi noćnu smjenu u mrtvačnici?

Priča „Bijelog puža“ počela je s jednim stvarnim susretom prije otprilike deset godina. U Minsku smo upoznali Mishu (Mikhail Senkov), glavnog muškog lika, koji je zapravo radio u mrtvačnici dvadeset godina, a bio je i slikar. Masha (Marya Imbro), koju smo kasnije odabrali za ulogu, također je stvarna manekenka. Tijekom dugog procesa razvoja, priča se razvijala iz njihovih stvarnih života. Proveli smo puno vremena s oboje. Ne samo intervjuišući ih, već istinski uranjajući u njihove svjetove. Posjećivali smo brojne škole za manekene, provodili vrijeme u mrtvačnicama, upoznavali njihove porodice. Ono što nas je fasciniralo bila je sudar dviju vrlo različitih perspektiva na ljudsko tijelo: Mishina, oblikovana smrću i raspadom, i Mashina, oblikovana standardima ljepote i sumnjom u sebe. Oboje se bave pojavom tijela – samo na radikalno različite načine.

Kako ste vodili Maryu i Mikhaila kroz njihovo prvo glumačko iskustvo?

Naš pristup bio je stvaranje prostora i situacija koje su za njih bile svježe i iznenađujuće. Svaki od njih poznavao je samo svoju stranu priče. Marya je znala samo ono što njezin lik zna, isto je vrijedilo i za Mikhaila. Zapravo, nisu se niti upoznali prije prvog dana snimanja. Budući da smo uglavnom snimali kronološki, njihova povezanost razvijala se na ekranu paralelno s njihovom stvarnom interakcijom. Tako se priča o dvoje ljudi koji se upoznaju odvijala unutar fikcionalnog okvira, ali kroz stvaran, neregistrirani proces otkrivanja.

Mishine slike u filmu djeluju kao prirodan nastavak njegovog lika i atmosfere „Bijeli puž“. Možete li nam reći više o umjetničkim djelima u filmu i kako su postala dio priče?

Sve uljane slike u filmu dio su Mikhailovog stvarnog umjetničkog opusa. Kao što smo spomenuli, osim posla u mrtvačnici, on je i slikar koji je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Bjelorusiji. Cijeli njegov opus oblikovan je svakodnevnim susretima sa smrću i raspadom. Stan koji vidite u filmu vrlo je precizna rekreacija njegovog stvarnog doma, onog koji je dijelio s majkom i gdje smo ga prvi put upoznali prije mnogo godina.

Baš kao i Masha u filmu, kada smo prvi put ušli u taj prostor, bili smo zapanjeni tim ogromnim platnima. Bila su naslikana unutar stana i premala su vrata da bi kroz njih prošla. Tako su, na neki način, fizički i metaforički zarobljena tamo.

U scenama u mrtvačnici postoji jedinstvena intimnost unatoč prisutnosti raspadanja i smrti. Koje ste kreativne odluke donijeli kako biste održali ravnotežu između znanstvene stvarnosti mrtvačnice i intimnog emocionalnog tona filma?

Središnja tema filma je način na koji promatramo tijela: živo tijelo, često viđeno kroz prizmu nesigurnosti i sumnje u sebe, i mrtvo tijelo, ležeće u mrtvačnici, stanje kojem će se svakako suočiti svaki čovjek. Nakon našeg prvog susreta sa mrtvim tijelom, bili smo duboko potreseni. Shvatili smo koliko malo zapravo razumijemo o smrti, što ona znači, kako izgleda, kakav je osjeća suočiti se sa njom.

Kao filmski autori, privlače nas pitanja na koja nemamo odgovore, a ovo je jedno od njih. Misha, lik u filmu, dao nam je ulaz u taj svijet. No osim toga, htjeli smo se sa njim susresti i praktično. Zajedno sa našim direktorom fotografije Mikhailom Khursevichem, odradili smo staž u mrtvačnici kako bismo razumjeli posao, prostor te emocionalnu i fizičku stvarnost tog okruženja.

Taj nas je proces doveo do pravog kinematografskog jezika. Jezika koji tretira ovaj prostor ne samo kao mjesto znanstvenog postupka, već i kao liminalni trenutak između života i žalosti, gdje intimnost može postojati čak i usred smrti i raspadanja.

Kako ste sarađivali s vašim direktorom fotografije kako biste vizualno prikazali kontrast između života i smrti?

Suradnja s našim direktorom fotografije, Mikhailom Khursevichem, bila je ključna za razvoj cijelog projekta. Mikhail je rođen i odrastao u Bjelorusiji, studirao na nacionalnoj filmskoj školi i sada živi u Gruziji. Budući da sami nismo iz Bjelorusije, bilo nam je vrlo važno surađivati s nekim tko duboko poznaje to mjesto, nekim tko je ukorijenjen u njegovoj kulturi i svakodnevnoj stvarnosti. Također smo osjećali snažnu odgovornost prikazati Bjelorusiju na način koji je direktan i intiman, a da pritom ne reproducira zapadne klišeje o post-sovjetskim zemljama.

Vizualno, fokusirali smo se na ostajanje blizu emocionalnih svjetova Mashe i Mikhaila. Oba lika su autsajderi, neintegrirani u glavni tok društva, i željeli smo da kamera odražava njihova unutarnja stanja, njihovu izolaciju i vrlo specifičnu, suženu perspektivu na život.

 

Postoji li nešto posebno što se nadate da će gledatelji u Sarajevu osjetiti ili razmisliti nakon gledanja filma?

Najvažnije nam je u stvaranju filmova, posebno kada se godinama intenzivno posvećujemo nekoj temi, iskustvo susreta s ljudima i perspektivama s kojima se inače možda nikada ne bismo susreli. To nam je osobno vrlo ispunjavajuće.

Sa „Bijelim pužem“ nadamo se prenijeti taj duh u kino, ponuditi prostor onima koji se možda osjećaju nevidljivo, odvojeno ili opterećeno sumnjom u sebe i usamljenosti. Nadamo se da će se gledatelji koji se prepoznaju u tome osjećati viđeno. I možda će im biti podsjetnik da se isplati riskirati, isplati se izaći iz zone komfora, jer povezanost može doći s najneočekivanijih mjesta.