Srđan Vuletić: Mlade generacije su puno bolje nego što sam mislio

U svom novom filmu „Vidra“, reditelj Srđan Vuletić kroz priču o 16-godišnjakinji čiji život potresu dvije velike tragedije pruža pogled na generaciju na kojoj ostaje svijet 

 

 

Lik Hane je bio u centru scenarija Stefana Boškovića već u trenutku kad je došao do mene, i pomislio sam kako je priča o 16-godišnjoj djevojci koja se, u intenzivnom trenutku gubitka oca, sudara sa očekivanjima majke, šire porodice, simpatije i ostalih zapravo jako dobra osnova za artikulaciju jedne savremene, uzbudljive priče o traženja svog mjesta pod suncem, samopouzdanju i samoprihvatanju.

 

 

Činjenica da se naš glavni lik suočava ne sa jednom, već sa dvije velike traume, zapravo je u startu korespondirala jako dobro sa svima koji su imali kontakt sa projektom, jer iako su obje traume vrlo intimne, jedna je vezana za porodicu a druga za emotivni život naše Hane. Jedna se drama odvija unutar zidova Haninog stana, a druga van njega, što mi je dalo mogućnost da maksimaliziram pritisak na našu junakinju. Naprosto, ona kao da nigdje nema mogućnost da uzme predah od tih trauma, što je uvijek dobro za film, da je glavni lik stalno aktivan, da ne može pobjeći od svog problema već da ga mora rješavati. 

 

 

Prije svega, iskoristio bih priliku da kažem da je Maša, njena uloga, vitalna za naš film, te da mi nismo ni slutili koliki potencijal leži u njoj. Način na koji je Maša ležerno a disciplinovano radila, sjajno funkcionisala u timu sa Savinom, Pavlom i svim ostalim glumcima nam je omogućio da ni jednog trenutka ne odstupimo od zacrtane vizije kako ovaj film treba da izgleda i šta treba da bude.

 

Na samim audicijama, ona se ispočetka nije nametala kao finalno rješenje za ovu ulogu, ali kako je vrijeme odmicalo, kako se broj kandidata za glavnu ulogu sužavao ona je bivala sve bolja i bolja, što je bio jasan znak da dobro prima indikacije, da ima potreban fokus i da razumije lik Hane. Ono što je mene najviše privuklo ideji da ona treba biti glavna uloga je njena suptilnost, preciznost i činjenica da brzo ući stvari.

 

Ovom moram dodati da smo Mašu izabrali između par stotina kandidatkinja, i da nijednog trenutka nismo pomislili da smo pogriješili.

 

 

Mala korekcija, „Vidra“ nije samo snimana u Crnoj Gori, Vidra je crnogorski film sa bosanskohercegovačkim rediteljem. Rekao bih da je crnogorska kinematografija u ovom trenutku zdravija od bh. kinematografije, i kvalitativnu razliku čini funkcionalan državni filmski centar koju Crna Gora ima a mi nemamo. Filmski centar Crne Gore je dobro vođen u zadnjih desetak godina, stvorili su svoj network sa sličnim institucijama i festivalima, te kao rezultat toga imaju strategiju rada koja prati crnogorske projekte od rane faze do finalizacije. U tom kontekstu, i svoj angažman na „Vidri“ kao reditelja stranca, doživljavam kao jednu vitalnost crnogorske kinematografije.

 

Za razliku od toga, bh. kinematografija je u stanju prolongirane eutanazije u kojoj autori pokušavaju da rade filmove uprkos tome što, pazite sad, filmske fondacije ne funkcioniraju, ugašena je platforma BH Telecoma Content Lab, nema zakona o kinematografiji i autori ne ostvaruju svoja autorska prava. Ipak ono što je najveća frustracija su domaći političari koji apsolutno odbijaju ozbiljan dijalog sa strukom u cilju rješavanja ovih problema.

 

 

Sa jedne strane je bilo izazovno, ali sa druge vrlo korisno obzirom da sam mogao u praktičnom procesu istestirati rediteljska rješenja koja pripadaju „Gymu“, te razumjeti koja želim upotrijebiti u „Vidri“. Sa druge strane, imam potrebu da evolviram u svom poslu te sam čvrsto donio odluku da ću potpuno različito pristupiti tim filmovima, tako da se vratim na početak odgovora, ova situacija, koja je vrlo rijetka na našim prostorima, je bila jako korisna u definisanju filmskog jezika kojim želim da obradim „Vidru“.

 

 

Stefan i ja smo kliknuli od samog početka. Sviđali su nam se isti filmovi, i nisu nam se sviđali isti filmovi, što je bila dobra osnova za dalji rad. Ipak, kod Stefana bih izdvojio, pored toga što je sjajan pisac i scenarista, da ima rijetku osobinu za scenariste a to je da nije zaljubljen u svoje, inače jako dobre, dijaloge, već me je čak i tjerao da režem neke stvari. To je pravo osvježenje, obzirom da se scenaristi obično bore za svaki zarez, slovo a kamoli repliku.

 

 

Sigurno je da su pomogle pri realizaciji projekta, ali još više od toga, bile su nam pokazatelj da smo na pravom putu, u smislu da je naša priča razumljiva, uzbudljiva i univerzalna. U tom smislu, mislim da je pomoglo i Ivanu Đuroviću, producentu filma, u svim fazama produkcije „Vidre“.

 

 

Kad sam shvatio da Maša, Savin, Lara i Mara nisu inertni kakvi su uglavnom djeca-glumci, te da mogu dati kreativni doprinos filmu, stvar mi je bila olakšana i tretirao sam ih isto kao i profesionalne glumce koji su činili ostatak podjele. Naravno da su morali biti vođeni, pogotovo u smislu tajminga i izbora radnji i reakcija ali je to bio ravnopravan partnerski odnos, a ne banalno postavljenje i vođenje ne-glumaca u prostoru.

 

 

Puno su bolji nego što sam mislio. Staću ovdje.

 

 

Prije svega ohrabrenje. Ohrabrenje da ako imaju neki problem da ne bježe od njega već da razumiju da imaju problem, jer je to prvi korak u rješavanju istog. Dalje, da razumiju da su oni sami najodgovorniji za svoj život, te da im nitko drugi ne može pomoći koliko oni mogu sami sebi.