Navigacija

Objave

Biti kao mačke

Razgovor sa Veselom Kazakovom i Minom Milevom, rediteljicama filma ŽENE PLAČU

Vaš je film u posljednjem trenutku uskočio u natjecateljsku konkurenciju igranih filmova na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu. Obzirom na to da ste obje na neki način djeca ovog festivala, koliko vam to znači? 
 
Mina Mileva: Sarajevo Film Festival je vrlo važan festival u našoj regiji i mnogi bugarski umjetnici su tamo dobili nagrade. Za nas lično Sarajevo znači spas, jer kada su nas u 2014. proganjali i napadali u Bugarskoj zbog filma „Ujak Tony, tri budale i tajna služba“, Rada Šešić ga je odabrala za takmičarski program - dokumentarni film. Sarajevo je bio prvi veliki međunarodni festival koji nam je dao nadu da ćemo nastaviti raditi, tako da nam znači sve. 
 
Vesela Kazakova: Na Sarajevo film festivalu nastavili smo s drugim dokumentarnim filmom “Zvijer je još živa” i našom “Mačkom u zidu”. Uskočili smo kao posljednja prijava, zatvaramo takmičenje i to je velika čast. Također, Sarajevo je predstavljalo prvi korak za mene kao umjetnicu jer sam igrala glavnu ulogu u “Miloj s Marsa” 2005. godine i dobila Srce Sarajeva, a 2006. pozvana sam da budem članica žirija. Sarajevo film Festival nam je pružio toliko podrške. Tamo smo se predstavile, dobile nagradu ARTE za scenario “Mačke u zidu” kada smo učestvovali na Cinelink -u... sada će za drugi igrani film, koji je bio tako snažno prihvaćen u Cannesu, sljedeća projekcija biti u Sarajevu. To je takav blagoslov, nevjerovatno je. 
 
Čitav niz slojeva opresije, ponižavanja, praznovjerja, konzervativnih zabrana, nepoštivanja i nevoljenja stoji poput bodljikave žice između vaših junakinja i njihove sreće. Je li užasno biti žena danas? 
 
Mina Mileva: Željele smo stvoriti apsurdan, ironičan i zabavan film o ženskom ovozemaljskom očaju koji bi se pokazao smiješnim i otkrio stvarno stanje situacije. Zaista je užasno biti žena, ali znamo da je još gore biti muškarac! 
 
Vesela Kazakova: Ovaj način života žena je običan, s puno stvari gurnutih pod tepih, s puno emocija skrivenih negdje u venama. O tome bi svi trebali početi govoriti. Treba govoriti o svemu što se događa u normalnom životu žena. Da, žene imaju različite odgovornosti, toliko obaveza pa je čak i normalan život žena vrlo težak. 
 
Koliko je potrebno unesrećenih generacija žena i koliko solidarnosti, podrške i razumijevanja da bi se jedna žena pobunila i rekla – postojim i ja, a ne samo suprug i beba? 
 
Mina Mileva: Ooo, citirate Veroniku, jednu od naših junakinja. Mislim da se ljudski mozak razvija vrlo sporo i da smo postavljeni u snažne patrijarhalne uloge u posljednjih 20-30 stoljeća. U svijetu postoje primjeri matrijarhata prije srednjeg vijeka. U našim krajevima bio je prilično jak. U Bugarskoj, na području Sofije, na primjer, matrijarhat je vladao stoljećima. U osnovi, mislimo da bi promjene mogle biti samo sporije. 
 
Vesela Kazakova: Dodala bih da Univerzum pripada muškarcima i ženama. Zato govorimo o jednakosti. I zato se pitamo kako bismo to mogle učiniti i reći - da, i ja postojim, što je Veronika rekla - i ja postojim u Univerzumu. Dobro bi bilo da iza nje stoji žena koja će ju podržati kada to kaže. Jer dobro znamo da se muškarci međusobno podržavaju. Zato je važno i da žene podržavaju žene. Kada podržavate ženu, dobro je razmisliti o tome kako ju podržavate i bolje je ako ju podržavate profesionalno. To smo uradile u našem filmu. Imamo kamermanke, snimateljke zvuka, redateljke... 
 
Mina Mileva: Producentice vrlo često ne žele zaposliti redateljice ili direktorice produkcije jer se generalno te pozicije smatraju vrlo stresnim, vrlo zahtjevnim i sa velikim pritiskom. To pokazuje naše duboko društveno uvjetovane predrasude da ne vjerujemo ženama da bi mogle preuzeti ovakve uloge. 
 
Vesela, kao autorica i redateljica sigurno ste osoba koja najbolje zna šta želi od svojih glumaca. Kako je režirati samu sebe kao glumicu u odnosu na rad sa drugim glumicama i glumcima? 
 
Vesela Kazakova: Možda je najteže biti i iza i ispred kamere. Prije svega, brine vas kako izgledate. Uopće nisam tašta, ali mi traži veliki napor da budem u dobroj formi pred kamerom. To je i drugi način razmišljanja jer zaustavljam mozak a unosim više emocija, mijenjam mozak kad sam s Minom iza kamere. Zato je dobro što smo nas dvije. Kad bih se skoncentrirala na glumu, u isto vrijeme sam razmišljala o tome snima li se zvuk, je li kamera uključena, prate li ovu reakciju... Vidjela sam sebe kako ponekad ne glumim, već zapravo režiram, i ti su dijelovi tijekom montaže odbačeni. Mina je vrlo dobra i osjećajna prema glumcima, veoma dobro komunicira s njima. Zato je dobro što radimo zajedno. 
 
Čini se da je sestrinska veza između Sonje i Lore mnogo dublja i jača nego između mame Ane i njenih sestara. Da li mlade generacije osjećaju više međusobnog razumijevanja i potpore od starijih? 
 
Mina Mileva: One su na prvoj liniji fronta – u boju. Za nas je najjača veza između Yoane i Veronice jer je slojevita, neočekivana i iznenađujuće ili jednako jaka. Devojke čine bazu, temelj filma. Bez njih dvije priča ne bi uspjela, ali djevojke koje su u pozadini izuzetno su važne da njihov tandem kao takav dobro funkcionira. 
 
Vesela Kazakova: Također, ljubav između sestara je toliko jaka da ju možete vidjeti čak i kad se svađaju. Htjele smo izbjeći papetičnost. Njihov ekstremni odnos pokazuje kako se ljubav može pokazati argumentima. Kad volite nekoga, izravno govorite stvari kako biste pomogli, ne ugađate i ne gubite vrijeme na ljubaznost. Kažete svojoj sestri da više volite da se vi zarazite i doživite katastrofu, nego vaša sestra. Isto tto imate sa Joanom i Veronikom kada Yoana kaže sestri - niko te nije pitao kako si se osjećala kada si rodila. Razmišljate o tome šta je unutrašnja tragedija, tako duboko razumijete svoju sestru i to vas muči. 
 
Mina Mileva: Mlađa generacija slobodnija od predrasuda i prekidanja veza. 
 
Već ste radili sa mačkom na filmu. Ovdje ih ima nekoliko. Znače li vam mačke nešto posebno? 
 
Mina Mileva: Hvala na tako divnom pitanju. Sve životinje i sva djeca za nas znače nešto posebno. Ali mačka posebno. Znate egipatsku boginju Bastet, ona je žensko. Ona je simbol ženske strane, a i mačka predstavlja žensku stranu stvari. Zbog toga žene imaju mačke, a otac dva psa koje (pse) jednako volimo – i pse i ptice i sve. Za čovječnost filmova je bitno da posredstvom životinja imaju ovu posebnu, metafizičku vezu s onim što nas okružuje. 
 
Vesela Kazakova: Neko nas je pitao - oh, toliko voliš mačku i sad snimaš film, misliš li da ćeš imati barem jednu mačku, a mi smo rekle – vidjet ćeš! Biće mnogo, mnogo mačaka i mnogo, mnogo žena. Ne bismo mogle bez mačaka. Mačke su dio pripovijedanja o ženskoj strani i otkrivaju skrivene emocije. Ujedno predstavljaju i neovisnost jer je mačka vrlo neovisna životinja. Da bismo bili nezavisni, više volimo biti poput mačaka nego poput pasa. 
 
(Snimile Mina i Vesela dok su se vozile automobilom iz 1988. godine sa otvorenim prozorima, na dugom putovanju iz Španije, a redaktirao još jedan mačkoljubac) 
 
Marinela Domančić
Žiri Takmičarskog programa – igrani film 28. Sarajevo Film Festivala
Hvala volonterima 27. Sarajevo Film Festivala!
Svjetska premijera filma STVARI VRIJEDNE ŽALJENJA zatvorila Takmičarski program - igrani film
Regionalna premijera filma KONAČNA SLOBODA
Veći izbor, manja stabilnost