Navigacija

Objave

Sukob dvije generacije

Razgovor sa Dušanom Kasalicom, rediteljem filma ELEGIJA LOVORA

Vaši glavni glumci, Frano Lasić i Savina Geršak, svojevremeno su bili pojam ljepote i privlačnosti u nekadašnjoj Jugoslaviji, a lijepi su i danas. Jeste li, radeći na scenariju, priželjkivali baš njih dvoje u glavnim ulogama ili su se naprosto prijavili na kasting?
 
U odabiru glumaca pristupam veoma otvoreno, u smislu, da to mogu biti i glumci, naturščici, članovi filmske ekipe i sl… Tu mi je bitno kako neko izgleda, šta nosi sa sobom i iz toga krećemo da gradimo likove uz posvećenost i uzajamno poštovanje. U Elegiji imamo takav, raznovrstan kasting, od profesionalnih glumaca do naturščika i amatera. U tom smislu, vrlo brzo, nakon napisanog scenarija, počeo sam da razmišljam o Franu, koji pored toga što ima karijeru kakvu ima, nosi sa sobom i tu simboličku vrijednost, istinske i voljene jugoslovenske zvijezde, što me je inspirisalo da dovedem u vezu sa kontekstom filma i upravo sa njim krenem da radim. Iz sličnih razloga sam razmišljao o Savini, koja posebno mjesto zauzima, prije svega, u crnogorskoj kinematografiji sa filmovima Živka Nikolića. Sve ovo je samo polazište, oni su mnogo više donijeli i filmu i meni kao reditelju, jer je to bila saradnja puna razumijevanja i predanosti procesu koji smo imali. Oboje su likovima donijeli dostojanstvo i suptilnost, što mi je bilo veoma važno.   
 
Napravili ste film o pristojno situiranoj društvenoj klasi ostaloj iz prethodnog državnog uređenja koja nije sklona suočavanju sa problemima i njihovom rješavanju i radije se pravi da problemi ne postoje. Može li generacija značajno starija od Vaše, koja se ponaša nezrelo i nedoraslo, odgojiti odgovorno i borbeno potomstvo, ili odgaja djecu koja ju ignoriraju na isti način – kao Jovana svoje roditelje?
 
Prije svega kroz likove koje tumače Savina i Frano proističe narativ kroz koji se bavim starijom generacijom, srednjom klasom Jugoslavije, koji su bez velike odgovornosti konzumirali taj sistem, gledali njegovu propast, uspostavljanje bizarnih vrijednosti kojima smo okruženi, a da se ne preduzme bilo šta. Čini mi se da su odlučili da žive u romantičnoj samodovoljnosti kojom se bavim kroz lik Filipa kojeg tumači Frano Lasić.  Struktura filma je podijeljena na nekoliko ključnih situacija u Filipovom životu u kojima se njegov karakter propituje. Onoga trenutka kada Filip nema gdje da pobjegne od problema sa kojima ne želi da se suoči on odlazu u bajku – slobodnu adaptaciju čuvene Šume Striborove koja na arhetipski način propituje odnose majka–sin-fatalna žena a koji su se mogli dovesti u vezu sa ostatkom priče ovog filma. 

Dalje, film sukobljava te dvije generacije kroz odnos ćerke prema rodtieljima ali i studenta prema profesoru. Odgojili su inertnu, rasutu generaciju, kojoj nedostaje osjećaj solidarnosti i odgovornosti i kao takvi smo prilično pogubljeni pred svim što nam dolazi.
 
Brojne su scene u kojima gledatelju zastane dah od ljepote prirode. Jeste li pomišljali da prelijepe prizore durmitorske šume iskoristite u turističke svrhe?
 
Uvijek se podsjetim da smo tu nevjerovatnu prirodu u Crnoj Gori zatekli, naselili, da nije plod nikakvog našeg truda i zalaganja a da je samo i isključivo eksploatišemo i uništavamo. Ta priroda nam je opomena da bi u takvom okruženju sve trebalo biti dobro i uspješno no nekako je ideja o bilo kakvom napretku postala apstraktna.
 
Koliko elementi bajke i basne u Vašem scenariju vuku korijene iz narodne, usmeno prenošene tradicije pričanja priča a koliko su proizvod Vaše mašte?
 
Osnovna premisa je bila da želim da radim film o čovjeku koji nije u mogućnosti da komunicira, da se prepusti, da se poveže sa svijetom oko sebe i kao takav doživljava krah za krahom i nemajući više gdje, odlazi u svijet fantazije. Tu sam htio da obradim jednu narodnu bajku, koja proizilazi iz kulture ovih prostora, sa kojim svi mi možemo da se povežemo. Istražujući naš folkor i prozu, ponovo sam se vratio čuvenoj bajci Šuma Striborova Ivane Brlić Mažuranić. U ovoj bajci nemamo neustrašivog, moćnog junaka koji se nalazi pred nerješevim problemom, već je to slabi, naivni momak koji se nalazi izmedju Djevojke koja je bila zmija i Majke koja samo želi da zaštiti sina. Ova postavka likova mi je bila bliska sa ostatkom mog scenarija te sam se odlučio za slobodnu adaptaciju bajke. Kod nas se u filmu fantastična bića pojavljuju iznenada, razgovori sa njima su neposredni, oni su kao i svi ostali ljudi, što mislim da unosi zanimljivu dinamiku u narativnom toku filma.

Ovaj film je, na neki način, dijete CineLinka – u ranoj fazi ste ga predstavili na Danima CineLink industrije a to nije prvi put da ste sudjelovali na Sarajevo film festivalu. Nositelj ste Srca sarajeva za kratki film (The metter of will) nakon čega ste bili član žirija za isti program. Kakav je osjećaj vratiti se na festival na kojem ste već bili nagrađivani i premijerno prikazati svoj prvi dugometražni film?

Iz svega što ste naveli jasno je da SFF za mene poseban festival. Posebno mi je drago i čast što će film Elegija lovora biti premijerno prikazana na SFFu i više od svega što će se sve to desiti uživo, pred publikom u bioskopu, gdje ćemo film gledati na velikom platnu.
 
Marinela Domančić
Žiri Takmičarskog programa – igrani film 28. Sarajevo Film Festivala
Hvala volonterima 27. Sarajevo Film Festivala!
Svjetska premijera filma STVARI VRIJEDNE ŽALJENJA zatvorila Takmičarski program - igrani film
Regionalna premijera filma KONAČNA SLOBODA
Veći izbor, manja stabilnost