Hana Jušić: Provodili smo večeri u kolibi dok vani zavijaju vukovi

Rediteljica Hana Jušić u Sarajevo dolazi s filmom BOF NEĆE POMOĆI o neobičnoj Čileanki koja početkom 20. stoljeća dolazi u izoliranu zajednicu čobana u hrvatskim planinama tvrdeći da je udovica njihovog brata koji je emigrirao. Film će večeras u 19 sati imati regionalnu premijeru u Narodnom pozorištu Sarajevo. 

 

 

„Ne gledaj mi u pijat“ imao je dosta bogat festivalski put, no u cijelom sam se procesu pomalo izgubila i iscrpila, činilo mi se „ok, sad sam napravila taj film i njime rekla sve što sam imala reći, to je to od mene“. Bojala sam se krenuti pisati nešto novo, a filmovi koje sam gledala putujući po festivalima nisu me inspirirali. Činilo mi se da svi pričamo iste ili barem slične priče i da ih sve mogu predvidjeti čim film počne. Tako da sam tek negdje 2018. ponovo krenula pisati, a htjela sam da to bude nešto skroz drugačije od svega što sam dotad radila, htjela sam napraviti meditativan i stilski zahtjevan film s elementima vesterna.  

 

 

Torino ScriptLab mi je bio zaista iznimno koristan najviše zbog mentorice Francoise von Roy koja me, što je rijetkost među mentorima na takvim radionicama i među skript doktorima općenito, poticala da scenarij ne stavljam u oprobane šablone, da ga ne činim „ispravnijim“, da se usudim napraviti film kakav sam krenula pisati. Tjedan dana nakon što sam došla na Cinefondation u Parizu počeo je vrlo strogi lockdown u kojem sam s pet potpuno nepoznatih ljudi provela dva i po mjeseca zatvorena u stanu. Tako da je to iskustvo bilo puno sličnije Big Brother kući nego umjetničkoj rezidenciji.   

 

 

Studirala sam engleski i jako voljela viktorijansku književnost, a uvijek sam voljela i filmove Jamesa Ivoryja. I tako sam se počela baviti idejom zašto ja ne bih napravila kostimirani film, naravno u povijesnom kontekstu vlastite zemlje. Osnovna polaznica u glavi bio mi je prizor žene u crnom kako luta nekim vrletima, po uzoru na Catherine Earnshaw iz „Orkanskih visova“. Tako sam je smjestila u dinarski kraj, jer mi je ideja transhumantnog stočarstva gdje pastiri provode ljeta izolirani u planini narativno vrlo intrigantna.  

 

 

Kombinirala sam stručnu literaturu, etnografska kazivanja i književnost, ali ono što me najviše inspiriralo su razgovori sa starijim ljudima iz tog kraja o njihovom djetinjstvu ili obiteljskim predajama. Tu sam zaista pronašla scene koje sam izravno uključila u film, a i pastirski život mi je postao bliži i opipljiviji. Moja snimateljica Jana Plećaš, kostimografkinja Katarina Pilić i ja proveli smo nekoliko dana na Dinari s dvojicom pastira, bez struje i vode, odlazeći s njima na ispašu i provodeći večeri u kolibi dok vani zavijaju vukovi. Inače imam dojam da sam sve u životu naučila iz knjiga; nakon ovog istraživanja naučila sam cijeniti življeno iskustvo.  

 

 

Manuelu sam vidjela još 2018. u filmu „Valparaiso“ Carla Sironija i ona je direktan povod zašto sam počela pisati film s glavnom junakinjom Čileankom; odlučila sam pisati ne misleći o tome hoće li se to ikada moći ostvariti, što je možda dobar savjet za scenariste, jer možeš biti slobodan i vidjeti što te autentično zanima. Kasnije je lakše rezati neizvedive stvari, kad ideja ojača u slobodnom okruženju. Budući da je Teresa nastala iz Manuele, a ne obratno, mogu reći da me privukla njena snaga, drčnost i neko zanimljivo divljaštvo u dječačkom tijelu.  

 

 

Bilo mi je bitno izgraditi likove koji se dobro snalaze u tradicionalno patrijarhalnom sustavu, kao i one koji su autsajderi u tom opresivnom društvu. Jednima je Teresa prijetnja i potencijalno disruptivni element, dok je Iliji i Mileni, svakome na svoj način, Teresa simbol potencijalnog bijega i spasenja. Oni su u svojoj vlastitoj zajednici stranci i Teresa kao strankinja koja priča drugim jezikom i dolazi iz mraka, bez korijena i ikog svog predstavlja šansu da je drugačiji svijet moguć, i to je zapravo neki pokretač čitave radnje.  

 

 

Jezik mi je bio iznimno bitan jer sam htjela istražiti komunikaciju i građenje emocionalne bliskosti bez jezika, htjela sam vidjeti kako Teresa i Milena i Teresa i Ilija upisuju jedni u druge,  kako zrcale jedni druge, kako se istodobno osjećaju, ali i grade iluzije jedni o drugima. Također, htjela sam istražiti i nepoznavanje jezika kao osjećaja koji emigrantu budi nesigurnost i stavlja ga u inferiornu poziciju, kako se lako ljude jezikom alijenizira i od njih stvara prijetnju.  

 

 

Pamtim kako sam bila mlada i kako sam tek otkrivala suvremene art filmove.  Sjećam se kako smo te godine gledali „Crnce“, prvi hrvatski film koji sam u kinu gledala s velikim ponosom, kako sam slušala masterclass Yorgosa Lanthimosa i mislila ovo je moj idol, kako sam gledala filmove „Parque via“ i  „La nana“ koji su u meni rodili veliku ljubav prema latinoameričkom filmu. Sonja Tarokić i ja već smo tad krenule smišljati naš film „Pametnice“ koji smo snimile u sklopu projekta Sarajevo Grad Filma i meni je to do dan danas najduhovitiji i najdraži film koji sam snimila.