Ivette Löcker : Možemo podići svijest o problemu poput rasizma

Film DOĆI ĆE NAŠE VRIJEME rediteljice Ivette Löcker emotivna je priča dvoje ljudi, koji se na svakom koraku spotiču o predrasude i austrijski sistema koji lomi migrante, ali je kao u bajci njihova ljubav jača od svih prepreka. Film se prikazuje u Takmičarskom programu - dokumentarni film 31. Sarajevo Film Festivala. 

 

Victoriju sam upoznala 2017. godine na filmskom festivalu u Grazu gdje je predstavila eksperimentalni film. Nekoliko godina kasnije, napisala mi je da se udala za Siaku, muškarca iz Gambije. Oboje su mi prišli s idejom da dokumentiramo Siakinu priču i njegova iskustva kao migranta. Osjećali su potrebu da podijele svoju priču na većoj razini. Kad sam upoznala Victoriju i Siaku kao par tijekom naših istraživačkih razgovora, odmah me fascinirala njihova zajednička karizma, snaga i ljubav. Brzo mi je postalo jasno da želim snimiti film o unutarnjem funkcioniranju međurasnog odnosa - perspektivi o kojoj mi, kao članovi većinskog bijelog društva, znamo premalo. Jako sam sretna što su njih dvoje pristali sudjelovati u filmu, iako im je izvorna namjera bila drugačija, i što smo se mogli posvetiti dokumentiranju njihovih zajedničkih života tijekom godine dana. 

 

Je li bilo situacija u kojima ste se morali suzdržati da se ne umiješate u žučne razgovore između supružnika? Koliko je teško biti promatrač kada se glasovi protagonista povise i mišljenja sudare? 

Sudionici nam daju intiman uvid u svoje živote i svjoa razmišljanja. Mislim da je to vrlo hrabro. Ovako intenzivan susret, koji može izazvati nepredvidive emocije i teme, čini ljude ranjivima. Unaprijed smo se dogovorili da bismo u konfliktnim situacijama mogli postaviti granice gdje bismo se mi kao filmska ekipa povukli i poštovali smo ih. Istovremeno, moja je namjera bila dati jednak prostor i jednom i drugom glasu. Kao rediteljica, prirodno sam uključena u situaciju razgovora, ja sam dio nje. Kao redateljica, nemam neutralnu poziciju iz koje mogu „objektivno promatrati“. Pozicioniram se intervenirajući na određeni način, postavljajući pitanja ili čak prekidajući razgovor. Važno mi je da to bude transparentno u filmu. Ipak, nije uvijek lako idržati te ambivalentnosti iza kamere. 

 

Siakin monolog o rasizmu izuzetno je dojmljiv i snažan. Kolika je moć filma u prenošenju njegove poruke, koliko film može pomoći liječenju ove strašne bolesti društva? 

Kada Siaka prepričava svoja iskustva sa rasističkim nasiljem, jasno možemo vidjeti i osjetiti da fizički ponovno proživljava te scene iz prošlosti - i to se prenosi na nas, gledatelje. Mislim da tu leži i snaga dokumentarnog filma: možemo podići svijest o problemu poput rasizma na narativnoj i emocionalnoj razini. Bilo nam je važno dati Siaki vremena i prostora da govori o svojim iskustvima. Siaka je žrtva rasizma, ali ga to nije slomilo - on poziva sve nas da se zajedno borimo protiv rasizma. Jer to zahtijeva sve, a posebno nas kao pripadnike većinskog bijelog društva. Film je prvenstveno namijenjen nama bijelcima, kako bi nam pomogao shvatiti kako može izgledati svakodnevni život oblikovan rasizmom. 

 

Živopisno vjenčanje u Gambiji gotovo da je film u filmu. To je priča puna vedrih boja i nepatvorene čistote siromašnih ljudi koji odraše tabane razdragano plešući u prašini. Kako je vama, kao promatračici iz Europe, izgledala ova oda životu i radosti? 

Bilo bi divno kada bismo imali više takvih boja u našim životima! Radost života ljudi u Gambiji, koji žive u daleko složenijim okolnostima od mnogih ljudi u Europi, je zarazna. Ljudi žive u društvenoj zajednici, a to kolektivno zajedništvo, koje je, zapravo, jedna velika obitelj, za mene predstavlja najveći kontrast našem izoliranom načinu života u Europi. U filmskoj sekvenci o Gambiji ipak smo pokušali obraditi pukotine i poteškoće: koliko je teško steći obrazovanje; pitanje dječjih brakova; odnos između Europljana i Afrikanaca, koji je uvijek obilježen nejednakošću. Na kraju, ali ne i najmanje važno, možemo osjetiti i da se Siaka već promijenio tijekom svog života u Europi, da i on traži način da živi s objema kulturama. 

 

Vaš se film završava bajkovito – dvoje vrlo različitih ljudi nadvladaju nedaće i istraju u svojoj ljubavi i zajedništvu. Uprkos svemu što je prijetilo da ih razdvoji njihov brak opstaje i biva krunisan preslatkom kćerkicom. Kako sada živi ova mala, sretna obitelj, je li došlo njihovo vrijeme? 

Victorijina i Siakina želja da budu obitelj se ostvarila. Njih troje sada žive zajedno u stanu u Beču koji vidimo u filmu. Siaka se brine o vrtu u dvorištu njihove kuće, zajedno sa susjedom. Victoria je pokrenula vlastiti posao sa svojim grafičkim dizajnerskim studijem. Siaka i dalje radi kao vrtlar. Njihova kći ide u vrtić. Ne znam je li kraj bajkovit - svakodnevni život je stalni izazov za svaki par i svaku obitelj, bez obzira na to koliko su velike ili male kulturne razlike. Ali ono što znam jest da su njih dvoje zajedno izgradili mnogo otpornosti kako bi se suočili s neizvjesnostima života i uživali u njegovim lijepim stranama.