Céline Sciamma: Kamera može običnom predmetu podariti dušu

U Festivalskom centru (BKC) održan je masterclass francuske rediteljice i scenaristice Céline Sciamme, jedne od najupečatljivijih autorica savremenog evropskog filma. Razgovor je vodila filmska kustosica Mathilde Henrot, a u središtu susreta bila je autorska poetika Sciamme i pitanje šta kino postaje u eri kada tehnologija omogućava autoru da sam preuzme čitav proces stvaranja.

Uz masterclass je prikazan i njen novi film TUTTI FRUTTI (Francuska, 2026, 40 min.), nastao u okviru zbirke „Où en êtes-vous?“ Centra Pompidou. Od 2022. godine Sciamma vlastitom kamerom bilježi fragmente stvarnosti, stvarajući ličnu arhivu. Iz tih snimaka nastao je film koji djeluje kao dnevnik, filmski esej i istraživanje mogućnosti individualne filmske prakse.

TUTTI FRUTTI za Sciammu nije samo naslov nego i princip. Ističe kako je željela razigrano i pomalo humoristično ime koje će filmu oduzeti svu težinu.

„U njemu je sadržana dječija radost pravljenja filma i osjećaj da je stvaranje prije svega igra i sloboda. Za razliku od precizno napisanih scenarija, ovdje sam dopustila da mi se film događa. Neke slike pojavile su se prije priče, a značenje je nastajalo tek u montaži. Željela sam govoriti o 'slučajnom filmu', o materijalu koji unaprijed nije imao čvrstu funkciju, ali je kroz susret s drugim slikama dobio novo značenje. Kada radim s arhivom, slike počinju govoriti drugačiju priču“, objasnila je.

Za Sciammu je zvuk jednako važan kao i slika. On ne prati samo prizor, nego ga pokreće i dovodi do vrhunca. Film TUTTI FRUTTI počinje i završava pticama – motivom kojem se rediteljica vraća kao svojevrsnom emocionalnom signalu. Informacija, smatra ona, ne mora uvijek biti izgovorena; ponekad je dovoljno da bude osjetilna, prisutna u atmosferi, ritmu i zvuku.

Ovaj pristup povezuje TUTTI FRUTTI s njenim interesovanjem za kinematografiju kao jezik. Sciamma je govorila i o novoj generaciji autora koji, zahvaljujući internetu i dostupnoj tehnologiji, stvaraju izvan tradicionalnih produkcija.

„Upravo me neposrednost nove generacije, koja filmove stvara na nezavisan način, ohrabrila da pokušam napraviti film gotovo sama. Oni donose nešto novo i to mi daje nadu u budućnost filmskog jezika. Ipak, ta sloboda nije značila udaljavanje od kina. Naprotiv, nedostaje mi kino i uvijek će mi nedostajati, jer ga volim. Mislim da ponekad shvatimo koliko nešto volimo tek kada toga više nema.“

U njenom novom filmu posebno mjesto zauzimaju predmeti. Sciamma ih ne posmatra kao dekor, već kao svojevrsne likove. Kamera, prema njenom shvatanju, ima sposobnost da običnom predmetu podari dušu i neku vrstu sudbine. Film se zato ne mora uvijek oslanjati isključivo na glumca i zaplet.

TUTTI FRUTTI je istovremeno i film o nestajanju. Sciamma je u njega uključila arhivske snimke žena i lezbejskih aktivistica, te fragmente društvenih borbi u Francuskoj i Italiji. Zanimala ju je društvena uloga kina i pitanje šta ostaje iza ljudi čije su priče bile na rubu vidljivosti. Kroz njih je otvorila i pitanje nasljeđa: potrebu za pronalaženjem zajednice i osjećaja pripadnosti.

Ta ideja zajednice prožima čitav njen rad. Od filmova „Water Lilies“, „Tomboy“ i „Girlhood“, pa sve do „Portrait of a Lady on Fire“ i „Petite Maman“, Sciamma istražuje identitet, odrastanje, želju i sjećanje iz drugačije perspektive. Ostvarenje „Portrait of a Lady on Fire“ donijelo joj je nagradu za najbolji scenarij i Queer Palm u Cannesu 2019. godine, dok su njeni raniji filmovi obišli najvažnije programe Cannesa i Berlinalea.

Njena karijera vezana je i za pitanja reprezentacije i ravnopravnosti. Sciamma je jedna od osnivačica pokreta „50/50“, koji se zalaže za rodnu ravnopravnost u filmskoj industriji, a njeno stvaralaštvo snažno oblikuje razvoj ženskog i queer pogleda u savremenom filmu.

Sarajevski masterclass tako je postao više od razgovora o njenoj filmografiji. Bio je to razgovor o samom činu gledanja, o slici koja nastaje prije priče, o predmetu koji postaje lik i o autorici koja, nakon godina rada u velikim produkcijama, ponovo otkriva dječiju slobodu da kameru uzme u vlastite ruke.

A između prošlosti kina i njegove moguće budućnosti ostaje njena jednostavna, ali snažna misao: „Volim kino.“