Objave
Dina Duma: Nikada nisam željela snimiti film o zajednici, nego film sa zajednicom
U filmu SKEJTANJE NIJE ZA CURE, skateboarding postaje jedna od posljednjih aktivnosti koje mladoj Adeli pružaju osjećaj da još pripada samoj sebi.
Priče o marginaliziranim zajednicama često su oblikovane stereotipima, što dovodi do iskrivljenog prikaza izazova s kojima se stvarni ljudi suočavaju. Odlučna u namjeri da to izbjegne, makedonska rediteljica Dina Duma odlučila je ispričati priču o Adeli, njezinoj sestri, njihovoj majci i romskoj zajednici, pritom aktivno uključujući pripadnike te zajednice u proces stvaranja filma. Rezultat je nježna priča o odrastanju koja prati tri žene iz iste obitelji, od kojih se svaka na svoj način bori protiv društvenih očekivanja, istodobno pokušavajući zaštititi jedna drugu, pronaći vlastito mjesto u svijetu i preživjeti unatoč svemu.
Još 2022. godine film „Skejtanje nije za cure“ osvojio je dvije nagrade u programu CineLink Industry Days na Sarajevo Film Festivalu, a jedna od njih bila je i nagrada Female Voices. Koliko Vam je to rano priznanje bilo važno, ne samo za realizaciju filma, nego i za potvrdu toga da je priča koju želite ispričati važna?
Sarajevo Film Festival dio je ovog filma gotovo od samog početka, pa je vratiti se na Festival s dovršenim filmom vrlo emotivno. Te su nagrade 2022. godine bile važne našem timu, jer su stigle u vrlo ranoj fazi, kada je film još uglavnom bio tek intuitivna ideja. Bilo je ohrabrujuće vidjeti da i drugi ljudi već tada u njemu prepoznaju nešto važno. Nagrada Female Voices bila je posebno značajna, jer je film oduvijek bio duboko ukorijenjen u iskustvima mladih djevojaka te ispričan iz perspektive koju još nedovoljno često viđamo na ekranu. Doživjela sam je kao poticaj da nastavim vjerovati toj perspektivi.
I „Sestrinstvo“, vaš dugometražni prvijenac, i „Skejtanje nije za cure“ istražuju živote tinejdžerica koje se nose s kompleksnim zahtjevima društva. Što Vas u djevojaštvu i dalje nadahnjuje kao filmsku autoricu i je li se Vaš pogled na tu temu promijenio od prvog dugometražnog filma?
Zanimao me onaj posebni trenutak u životu kada počinjemo shvaćati da nas svijet vidi drukčije nego što mi vidimo same sebe. Adolescencija je razdoblje u kojem prvi put postajemo svjesni očekivanja, roda, klase i pripadnosti. To je trenutak kada nam društvo polako počinje govoriti ko bismo trebale postati, osobito ako smo djevojke.
To iskustvo odlučila sam istraživati kroz mlade ženske likove, jer mi omogućuju govoriti o ranjivosti, identitetu, prijateljstvu, moći i slobodi iz perspektive koja je u kinematografiji još nedovoljno zastupljena.
U filmu „Sestrinstvo“ prvenstveno su me zanimali bliskost, prijateljstvo, krivnja i načini na koje mlade djevojke oblikuju same sebe zbog mišljenja drugih. Bio je to film o emocionalnom nasilju i krhkoj granici između privrženosti i okrutnosti. U filmu „Skejtanje nije za cure“ ta su se pitanja proširila na šire istraživanje teme slobode, pripadnosti te odnosa između tijela i društvene kontrole.
Film prikazuje romsku zajednicu, koja je često pogrešno shvaćena te krivo prikazana na filmu. Kakvu ste odgovornost osjećali pripovijedajući ovu priču i kako ste nastojali uravnotežiti prikaz stvarnih životnih poteškoća sa stvaranjem likova koji su mnogo više od stereotipa?
Nikada nisam željela snimiti film o zajednici, nego film sa zajednicom. To je vjerojatno bila jedna od najvećih odgovornosti tokom nastanka filma. Bila sam vrlo svjesna toga da se pričama o marginaliziranim zajednicama često pristupa perspektivom koja ih nastoji ili egzotizirati ili svesti na bijedu. Željela sam izbjeći i jedno i drugo.
Važan dio procesa bilo je otvaranje prostora za dijalog s pripadnicima lokalne romske zajednice. Ljudi iz zajednice čitali su scenarij, iznosili svoja mišljenja i otvoreno razgovarali o elementima koji su im djelovali netačno ili nedorečeno. Ti su razgovori postali ključan dio kreativnog procesa, omogućujući filmu da se razvija i preoblikuje. Scenarij nikada nisam doživljavala kao nešto nepromjenjivo, nego kao nešto što se kroz razmjenu i uzajamno povjerenje može propitivati, obogatiti i preobraziti. Također sam nastojala ne romantizirati patnju. Siromaštvo, diskriminacija i prisilni brakovi stvarnost su koja pogađa mnoge djevojke, ali nisam željela da ta iskustva postanu spektakl. Zanimalo me razumjeti kako su šire društvene strukture utkane u svakodnevni život i kako se često reproduciraju kroz ljubav, brigu i želju za zaštitom, a ne kroz jednostavne predodžbe o dobru i zlu.
Još jedan važan aspekt bio je angažiranje uglavnom neprofesionalnih glumaca iz zajednice. Njihova prisutnost, jezik, humor i svakodnevni život unijeli su autentičnost koju nije moguće umjetno proizvesti. Umjesto da namećem vanjsko tumačenje, nastojala sam pozorno promatrati i dopustiti da film oblikuju sami ljudi i njihovo okruženje.
Nije mi bila namjera govoriti o zajednici izvana, nego stvoriti likove koji mogu postojati izvan stereotipa.
Iako je film priča o odrastanju usredotočena na Adelu, gledatelj je jednako zaokupljen i pričama njezinih sestre i majke. Kako ste pristupili stvaranju priče u kojoj se isprepliću iskustva i perspektive triju žena?
Iako je Adela u središtu priče, film nikada nisam doživljavala kao priču samo o njoj. Od samog sam početka željela da te tri žene predstavljaju različite faze istog putovanja. Pripadaju različitim generacijama, ali sve se suočavaju s istim pitanjima slobode, odgovornosti, ljubavi i ulogama koje je društvo već unaprijed osmislilo za njih.
Majka je naučila preživjeti unutar tih struktura. Zara se tek počinje s njima nositi. Adela je još u dobi u kojoj im se instinktivno opire, prije nego što u potpunosti shvati što one znače. Ta razlika u perspektivama stvara emocionalnu napetost filma.
Bilo mi je važno i ne osuđivati ih. Svaku sam ženu željela razumjeti iznutra. Čak i kada povrijede jedna drugu ili donesu odluke s kojima se ne slažemo, te odluke proizlaze iz ljubavi, straha, žrtvovanja ili okolnosti koje su mnogo veće od njih samih.
Film je na mnogo načina i priča o nasljeđivanju. Ne samo o onome što nasljeđujemo u materijalnom smislu nego i o strahovima, snovima i očekivanjima koji se prenose s jedne generacije žena na drugu.
Efkjar Abaz, Džefrina Jašari i Simonida Selimovič srce su ovog filma. Kako ste radili s njima na oblikovanju svakoga pojedinačnog lika, ali i obiteljske dinamike koja je u središtu priče?
U mom načinu rada izgradnja povjerenja uvijek prethodi izgradnji likova. Prije snimanja provele smo mnogo vremena zajedno, ne samo na probama nego i u razgovorima, zajedničkom druženju i upoznavanju izvan okvira scenarija.
Budući da Efkjar, Džefrina i Simonida pripadaju različitim generacijama i imaju različita životna iskustva, bilo je važno da ne glume samo obitelj, nego da se postupno počnu osjećati kao obitelj. Stvorile smo prostor u kojem su mogle izgraditi vlastite odnose, ritmove i načine komunikacije. Mnoge od tih dinamika prirodno su pronašle put do filma.
Istodobno je svaki lik zahtijevao drukčiji pristup. Adela tek otkriva svijet, pa smo s Efkjar nastojale očuvati osjećaj spontanosti i znatiželje. S Džefrinom smo istraživale lik djevojke koja se nalazi između djetinjstva i odraslog života, a već nosi odgovornosti koje nijedna tinejdžerica ne bi trebala nositi. Simonida je liku majke podarila nevjerojatnu emocionalnu inteligenciju, što je za taj lik bilo presudno. Mnogo smo razgovarale o tihoj težini majčinstva, o žrtvovanju, dostojanstvu i usamljenosti osobe koja neprestano pokušava održati obitelj na okupu.
Sve tri sam ih poticala da u proces unesu i vlastita iskustva. Film se kroz njih neprestano razvijao. Željela sam prikazati obitelj koja djeluje živo, u kojoj ljubav postoji uz sukobe, nježnost uz nerazumijevanje i u kojoj svi, na svoj nesavršen način, jednostavno pokušavaju ne izgubiti jedni druge.
Skateboarding je u filmu mnogo više od sporta. Što Vas je privuklo skateboardingu kao subkulturi i zašto ste smatrali da je to pravi izbor za Adelinu priču?
Kod skateboardinga me nije privukla samo kultura koja ga okružuje nego i tjelesno iskustvo koje pruža. Prije nego što postane simbol, on je ponajprije nešto što osjećate vlastitim tijelom. Zahtijeva ravnotežu, hrabrost, padanje i ponovno ustajanje, pa novi pad… Baš kao i život. To mi je bilo izrazito filmski.
Ipak, najviše me zanimao odnos između tijela i kontrole. Skateboard postaje jedan od rijetkih prostora u kojima Adela ima potpunu autonomiju nad vlastitim tijelom. Sama odlučuje kamo će ići, kojom će se brzinom kretati i kada će pasti. Kada padne, nema nikoga da joj pomogne, sama ustaje. U tome ima nešto duboko osnažujuće.
Istodobno se u središtu filma nalazi bolna proturječnost. Kako Adela odrasta, postaje sve jasnije da u drugim područjima života možda neće imati jednaku autonomiju nad vlastitim tijelom. Odluke o njezinoj budućnosti, njezinoj ulozi, a naposljetku čak i o njezinu tijelu, postupno počinju prelaziti u tuđe ruke. Zbog toga mi je skateboarding postao još značajniji, ne samo kao simbol slobode nego i kao jedan od posljednjih prostora u kojima ona još u potpunosti pripada samoj sebi.
Na simboličnoj razini skateboard prati i njezino emocionalno putovanje. Na početku filma nosi osjećaj mogućnosti i otvorenosti. Kako se njezin svijet počinje zatvarati oko nje, mijenja se i taj odnos. Zanimalo me omogućiti skateboardu da postane gotovo emocionalni produžetak njezina unutarnjeg života.
Mislim da je kretanje duboko povezano sa slobodom. U trenutku kada se vaše tijelo može kretati bez straha, počinjete zamišljati da bi se i vaš život mogao pokrenuti.
Scene skateboardinga izdvajaju se jedinstvenom montažom, kretanjem kamere i ritmom, gotovo stvarajući zaseban filmski svijet unutar filma. Kako ste se odlučili za vizualni jezik tih sekvenci?
Od samog sam početka znala da sekvence skateboardinga ne mogu biti snimljene na isti način kao ostatak filma, jer za Adelu predstavljaju posve drukčije emocionalno stanje.
Tokom većeg dijela filma kamera strpljivo promatra likove. Ostaje im blizu, omogućujući nam da iskusimo njihovu svakodnevnu stvarnost bez nametanja emocija. Međutim, kada Adela stane na skateboard, nešto se mijenja. Mijenja se njezin odnos prema svijetu, pa sam željela da se zajedno s njom promijeni i filmski jezik.
Vrlo smo pomno usklađivali ritam kamere, montaže i pokreta. Kamera postaje fluidnija, montaža dinamičnija, gotovo kao da zajedno dišu s njezinim tijelom. Bilo je važno da publika ne promatra samo kako Adela vozi skateboard, nego da iskusi kakav je osjećaj nalaziti se unutar tog trenutka.
Osim same priče, što biste voljeli da publika ponese iz Vašeg filma?
Više od svega, nadam se da film otvara prostor za empatiju. Živimo u vremenu u kojem tuđe živote konzumiramo vrlo brzo. Prizori siromaštva, nasilja, nejednakosti i isključenosti postali su dio naše svakodnevice i ponekad se bojim da na njih postupno postajemo neosjetljivi.
Film se tome može oduprijeti. Traži od nas da usporimo, da ostanemo uz nekoga, da gledamo malo dulje i slušamo malo pažljivije. Za mene je već i to politički čin.
Ne očekujem da publika iz kina izađe s odgovorima ili rješenjima. Ali nadam se da će likove još neko vrijeme nositi sa sobom. Ako nakon filma netko drugu osobu pogleda s malo više znatiželje, nježnosti ili razumijevanja, onda osjećam da je film već učinio nešto važno.