Objave

Florin Şerban: Drama ne smije biti svjesna vaše prisutnosti, a vi morate zaboraviti da sjedite u kinu

TI OVDJE NE PRIPADAŠ istražuje priču o bliskom, ali krhkom odnosu između oca i sina, ideju muškosti te očekivanja roditelja od djece. Film će biti prikazan u Takmičarskom programu – dogometražni film.

Više od petnaest godina nakon debitantskog filma „Ako želim zviždati, zviždat ću“, rumunski reditelj Florin Şerban vraća se temi mladih u svijetu nasilja i kriminala, no ovoga puta iz perspektive oca koji polako postaje svjestan činjenice da zapravo ne poznaje vlastitog sina. U filmu „Ti ovdje ne pripadaš“ Şerban se koristi tihim i opservacijskim vizualnim stilom koji gledatelju omogućuje da postane nijemi svjedok užasnog događaja koji se polako raspliće.

Vaš dugometražni prvijenac „Ako želim zviždati, zviždat ću“ osvojio je Srebrnog medvjeda na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu 2010. godine, a kasnije iste godine prikazan je i na Sarajevo Film Festivalu. Kako je uspjeh prvijenca oblikovao Vaš daljnji filmski put

Zapravo, moja ljubavna priča sa Sarajevo Film Festivalom započela je nekoliko godina prije toga. Dok sam pisao scenarij za „Ako želim zviždati, zviždat ću“, 2008. godine, sudjelovao sam u programu CineLink, namijenjenom razvoju scenarija uz pomoć scenarističkih savjetnika i mentora. U sklopu tog programa scenarij je osvojio potporu za produkciju, koja mi je doista mnogo pomogla tokom snimanja filma. Osim toga, na sarajevskom CineLink Co-Production Marketu pronašli smo i koproducenta.

Godinu nakon snimanja pokazalo se da ne možemo dovršiti postprodukciju filma. Sarajevo nam je ponovno priskočilo u pomoć te smo još jednom dobili potporu u sklopu CineLinka, ovaj put Post Republic nagradu. Tako smo zapravo uspjeli dovršiti film, stoga je moj prvijenac usko povezan sa Sarajevo Film Festivalom. Bez pomoći Festivala sve bi bilo mnogo teže, ako ne i nemoguće.

Moj prvijenac i uspjeh u Berlinu, gdje sam osvojio i Srebrnog medvjeda i Nagradu „Alfred Bauer“ za inovativnost u filmu, snažno su pokrenuli moju rediteljsku karijeru. Nakon tog uspjeha otvorila su mi se sva vrata. Nije bila riječ samo o nagradama, nego i o činjenici da sam uspio ostvariti veliki uspjeh u Berlinu s dugometražnim prvijencem.

U središtu filma „Ako želim zviždati, zviždat ću“ bio je mladić u odgojnoj ustanovi za maloljetnike, dok Vaš novi film, „Ti ovdje ne pripadaš“, prati oca koji se suočava s činjenicom da mu je sin postao dio nasilnog društva. Imate li dojam da ste se ovim projektom vratili nekim temama iz prvijenca, ali ovoga puta iz drukčije perspektive?

Apsolutno. U svojim sam se filmovima dosad uglavnom bavio dvjema stvarima – ljubavlju i odrastanjem. „BOX“ iz 2015. govori o ljubavi i odrastanju. „Ljubav 1. Pas“ iz 2018., koji je prije nekoliko godina također prikazan na Sarajevo Film Festivalu i ondje osvojio nekoliko nagrada, te „Ljubav 2. Amerika“ iz 2020. govore o ljubavi.

I moj sljedeći film bit će usredotočen na tinejdžerski lik, samo što je ovoga puta riječ o djevojci. Zvat će se „Ela ili memoari uzorne kćeri iz Rumunije“.

Film se bavi ocem koji postupno shvaća da zapravo uopće ne poznaje vlastitog sina. Kada ste došli na početnu ideju za film, jeste li odmah krenuli iz očeve perspektive ili ste tu odluku donijeli kasnije?

Zapravo, otac je u početku bio majka. Samohrana majka koja nema pojma o tajnom životu svojega sina tinejdžera. Tako je sve počelo, prije otprilike četiri ili pet godina. Nakon brojnih verzija scenarija, otac je zauzeo majčino mjesto. No, roditelj je od samog početka bio u središtu priče, a ne tinejdžer.

Kako ste oblikovali i režirali odnos između Adriana Văncicăe i Teodora Butănescua da bi veza između oca i sina djelovala emocionalno autentično? Što Vam je najvažnije u radu s glumcima?

Obično prolazim kroz vrlo dugotrajan proces odabira glumaca koji traje najmanje dvije godine, a često započinje već u fazi pisanja scenarija. Zbog toga je direktor kastinga jedan od ključnih suradnika u mojem umjetničkom procesu.

Posljednjih deset godina surađujem s Cătălinom Dordeom, iznimnim direktorom kastinga, koji je po obrazovanju filmski reditelj. Na mnogo načina razmišljamo slično. Odabir glumaca važan mi je zato što mi omogućuje da tokom pisanja likovima pridružim različita lica, što mi pomaže pronaći njihov pravi oblik i odgovarajući ton glasova. Nakon što završim odabir glumaca, prepravljam sve dijaloge kako bi ih prilagodio odabranim glumcima.

Svaki je film posve drugačiji kada je riječ o radu s glumcima, što zbog same priče, što zbog glumaca koji u njemu sudjeluju. U ovom sam filmu morao spojiti Adriana Văncicău, jednog od najuglednijih glumaca svoje generacije, s velikim iskustvom na filmu i televiziji, i Teodora Butănescua, vrlo mladog glumca.

Zapravo sam prvo počeo raditi s Teodorom i uključio ga u glumački program škole Școala de Film koju zajedno s nekoliko kolega vodim u Bukureštu u Rumuniji. Mnogi filmski glumci dolaze upravo iz te škole. Morao sam biti siguran da Teodor raspolaže odgovarajućim alatima za filmsku glumu.

Teodor je iznimno nadaren, vrlo hrabar u svojim glumačkim odabirima i marljiv. Pravo je zadovoljstvo raditi s njim, ali u početku nije imao potrebna sredstva da bi sve te kvalitete u potpunosti primijenio kao filmski glumac. Nakon što smo neko vrijeme zajedno radili u Școala de Film, osjetio sam da je spreman napraviti taj korak -  i doista ga je napravio.

Kada je riječ o odabiru glumca za ulogu oca, nisam se previše mučio. Na audiciju je došlo mnogo glumaca i mnogi su bili dobri, ali Adrian je doista bio kao stvoren za tu ulogu. Vrlo rijetko mi se dogodi da vidim glumca i kažem: „To je on“. S Adrianom je bilo upravo tako.

Nakon što smo završili s odabirom glumaca, odnos među njima razvio se sasvim prirodno. Bio je to odnos dvojice glumaca koji imaju mnogo toga zajedničkog: strast, vještinu i velikodušnost. Tome je pridonijela i Adrianova velika velikodušnost prema Teodoru.

Imali smo mnogo glumačkih proba. Svaka je scena bila temeljito uvježbana, nijedna rečenica nije improvizirana i iza svega je stajala jasna namjera. Ponavljam, proces se uvelike razlikuje od filma do filma, a za ovaj je film upravo takav pristup bio potreban.

U filmu se mnogo govori o želji da budemo važni, iznimni, pa čak i izvanredni. Mislite li da su te težnje u kontekstu filma usko povezane s idejama muškosti i pritiskom da muškarci moraju ispuniti određene uloge? Je li Vas zanimalo kako ta očekivanja utječu ne samo na odnos muškaraca prema samome sebi, nego i na način na koji odgajaju svoje sinove i povezuju se s njima?

Za mene ovo nije samo film o društvenim i rasnim razlikama, moralu i vrijednostima, nego i o određenoj vrsti muškosti koja se u današnje vrijeme dovodi u pitanje. Možda s razlogom. A možda i ne. Ko zna? Nije na meni da o tome odlučujem. To je vrlo osoban izbor svakog pojedinca, odluka koja sa sobom nosi brojne posljedice.

Vrsta muškosti o kojoj je riječ jest model iznimnog muškarca. Muškarca koji smatra da mu mnogo toga pripada samo po sebi, zbog kojeg se pravila moraju prilagođavati, koji stvara razlike, donosi civilizaciju i unosi svjetlo u mračna mjesta. Homo praestans, onaj koji vlada.

Moja generacija, muškarci u četrdesetim i pedesetim, kao i sve prethodne poslijeratne generacije, osobito u evropskim zemljama, vrlo dobro razumiju taj model, jer smo bili odgajani i uvjetovani da ga slijedimo. Taj model ima svoje vrijednosti, ali svakako i očite nedostatke, osobito kada je povezan s frustracijom, a još više kada unutar obitelji ne postoji niko ko bi ga uravnotežio.

Glavni je lik zapravo proizvod određenog vremena i prostora, netko ko počinje preispitivati svoje životne odluke i razloge zbog kojih ih je donosio.

Film obiluje dugim, statičnim kadrovima koji djeluju vrlo promišljeno i gledatelju često omogućuju da tiho promatra umjesto da mu se odmah pruži objašnjenje situacije. Kako ste, u suradnji s direktorom fotografije Liviuom Marghidanom, razvili vizualni stil filma?

Mislim da je to bio odgovarajući stil za ovaj film. Morate biti nijemi promatrač; drama se mora odvijati pred vašim očima. Drama ne smije biti svjesna vaše prisutnosti, a vi morate zaboraviti da sjedite u kinu.

Doista sam uživao surađivati s Liviuom, a taj smo stil zajedno osmislili upravo za ovu priču. Za otprilike mjesec snimat ćemo još jedan film, no stil tog filma biti će u potpunosti drugačiji.

Doista vjerujem da se međusobno nadopunjujemo i mislim da dobro funkcioniramo zajedno na setu. Ja sam prilično nemiran, misli mi neprestano lete na sve strane, pretjerano sam svjestan svega i nestrpljiv. Uvijek sam pristojan, ali nije baš zabavno biti u mojem društvu. On je vrlo čvrsto na zemlji, velikodušan, dobra srca i duhovit, doista sjajna osoba s kojom je ugodno provoditi vrijeme. Mislim da ta kombinacija dobro funkcionira.

Osim što ste napisali i režirali film, također ste ga i montirali. Koliko se ta tri kreativna procesa međusobno razlikuju? Pomaže li Vam svaka od tih uloga da film sagledate iz nove perspektive ili takav pristup sa sobom nosi određene izazove?

Osim nabrojenog, također sam i glavni producent svojih filmova. To mi je sasvim prirodno, jer su svi moji filmovi vrlo osobni. Doista vjerujem u filmove koje stvaram i mislim da oni mogu nešto promijeniti, pa osjećam da im se moram posvetiti u najvećoj mogućoj mjeri.

Da, takav pristup ima i svojih nedostataka, a najveći je taj što snimam malo filmova. Potrebno mi je mnogo vremena da ih napravim i aktivno pokušavam skratiti taj proces bez pristajanja na kompromise. Još je jedan mogući nedostatak to što mnogo toga radim sam, zbog čega mi je ponekad teško vidjeti širu sliku, ali radim na tome da to popravim.

Svaku priču oblikuje mjesto iz kojeg dolazi. Postoje li elementi filma „Ti ovdje ne pripadaš“ koji su mogli nastati samo u Rumuniji ili smatrate da su njegove teme univerzalne? Što biste željeli da publika izvan Rumunije osjeti u ovom filmu?

Doista vjerujem da je ovo film namijenjen široj publici, i u Rumuniji i izvan nje. Gledatelji samo trebaju biti strpljivi i spremni preispitati sami sebe.