Morteza Atabaki: Snimao sam film o ženama koje tiho, ali odlučno mijenjaju pravila vlastite zajednice

U malom turskom selu Huğlu stanovnici su toliko miroljubivi da je policijska stanica odavno zatvorena zbog niskog stepena kršenja zakona.

No, iako se seljani tradicionalno bave proizvodnjom lovačkih pušaka i sačmarica, a u tvornicama radi mnogo lokalnih žena, korištenje oružja rezervirano je za muškarce. I na streljačkim natjecanjima sudjeluju gotovo isključivo muškarci. Sve dok jedna agilna žena u zrelim godinama, k tomu još od djetinjstva spretna sa puškom, Halime, ne kaže da je vrijeme da i ostale žene zapucaju.

U filmu „32 metra“ reditelj Morteza Atabaki pokazuje kako su Halime, Gönül i nekolicina istomišljenica stavili na kušnju patrijarhalno seosko uređenje pokrenuvši žensko natjecanje u streljaštvu. Uz puno veselja i puno rada na pripremi neobičnog događaja, selo Huğlu više neće biti isto...

Kako ste upoznali tu iznimnu skupinu žena?

U Huğlu sam isprva otišao zbog njegove jedinstvene tradicije izrade vatrenog oružja. No, vrlo brzo otkrio sam nešto još zanimljivije – velik dio pušaka i sačmarica zapravo izrađuju žene, ali istim tim ženama nije bilo dopušteno sudjelovati u streljačkim natjecanjima. Taj me paradoks odmah zaintrigirao.

Zatim sam upoznao Halime. O ideji organiziranja ženskog natjecanja u streljaštvu govorila je s tolikom sigurnošću da to nije zvučalo kao čin pobune, nego kao nešto sasvim prirodno. Neprestano je postavljala jednostavno pitanje: „Zašto ne?“.

Kako sam upoznavao Halime, Gönül i ostale žene, shvatio sam da ih ne izdvaja samo njihova odlučnost, nego i smisao za humor te snažan osjećaj zajedništva. Čak su se nazivale „odmetnutom ženskom bandom“. U tom sam trenutku znao da ne snimam film o oružju, pa čak ni o jednom natjecanju. Snimao sam film o ženama koje tiho, ali odlučno mijenjaju pravila vlastite zajednice.

Emancipacija, naravno, započinje pod vlastitim krovom – između supružnika. Dok su neki muževi od početka podržavali svoje supruge, neki su se „branili šutnjom“, pravili da ne čuji, tvrdili da ženama nije mjesto u javnosti ili jednostavno nisu željeli popustiti. Snimili ste nekoliko intimnih razgovora koji su se vodili u kućnim uvjetima. Kako su muževi reagirali na to što ovakve razgovore snimate?

Povjerenje je temelj ovog filma, a ono se ne gradi preko noći. Prije nego što sam uopće unio kameru u nečiji dom, proveo sam mnogo vremena u selu. S ljudima sam ispijao čaj, sate provodio u radionicama i tvornicama te mnogo više slušao nego snimao. Kada je kamera napokon ušla u njihove kuće, više nisam bio stranac.

Neki su muževi od samog početka podržavali svoje supruge i čak pomogli u organizaciji natjecanja. Drugi su bili suzdržani, nelagodno se osjećali ili su jednostavno šutjeli. Sve su mi te reakcije bile jednako važne i nastojao sam ih poštovati. Nije mi bilo stalo do toga da ljude podijelim na junake i negativce. Ovaj film nije zamišljen kao osuda bilo koga, nego kao prikaz načina na koji se promjene događaju unutar obitelji te koliko taj proces može biti složen i postupan. Nikada od sudionika nisam tražio da ponove neki razgovor ili da nešto odglume pred kamerom. Ako bih osjetio da moja prisutnost mijenja prirodni tijek nekog trenutka, radije ga uopće nisam snimao.

 

Mislim da je to jedno od temeljnih načela dokumentarnog filma. Kad bi neko poželio da određeni trenutak ostane privatan, to sam uvijek bez zadrške poštovao. Nijedan film nije važniji od nečijeg povjerenja.

S vremenom se, međutim, dogodilo nešto lijepo. Kamera je postupno postala dio njihove svakodnevice. Prestale su razmišljati o tome da ih se snima i jednostavno nastavile živjeti svojim životom. Radile su, smijale se, raspravljale, penjale se na stabla kako bi objesile mete, nosile tešku opremu, umarale se i nastavile dalje.

 

Ono čemu sam se posebno divio bilo je to što nijedna od njih nije pokušavala ispasti heroina. Nisu pred kamerom glumile hrabrost – jednostavno su bile ono što jesu. Mislim da upravo iz te iskrenosti proizlaze toplina i humor koje film nosi.

 

Gledanje dovršenog filma za sve je bilo vrlo emotivno iskustvo. Smijale su se gledajući sebe na platnu, a u pojedinim trenucima ih je ganulo kada su postale svjesne koliko su daleko stigle. Posebno me razveselilo to što niko nije doživio film kao nešto usmjereno protiv muškaraca. Dapače, čak su i neki od muževa koji su se u početku protivili cijeloj ideji poslije s ponosom govorili o uspjehu svojih supruga.

Mislim da je upravo to jedna od najvažnijih poruka filma – promjena ne mora nastati kroz sukob i stvaranje neprijatelja. Ponekad je dovoljan razgovor, strpljenje i hrabrost da se napravi prvi korak. Mnoge su mi žene rekle da se nadaju kako će film doprijeti do žena u drugim tradicionalnim sredinama i ohrabriti ih da povjeruju kako je promjena moguća. Ne kroz konfrontaciju, nego kroz ustrajnost, međusobnu podršku i vjeru u vlastite sposobnosti.

Jedna Halimina rečenica ostala mi je posebno u sjećanju: „Sada više niko ne može reći da žene ne znaju pucati“. Za mene ta rečenica daleko nadilazi samo streljaštvo. Ona govori o tome da budete primijećeni, da vam se vjeruje i da imate jednake prilike kao i svi drugi. Žene iz Huğlua nikada nisu tražile dopuštenje da postanu netko drugi. Tražile su samo pravo da budu ono što jesu.

Upravo o tome, u konačnici, govori „32 metra“ – ne samo o jednom streljačkom natjecanju, nego o dostojanstvu, ravnopravnosti i tihoj hrabrosti da zauzmete mjesto koje vam je oduvijek trebalo pripadati.