Objave

Bojana Novaković: Mislila sam da snimam toplu priču, a dobila tursku sapunicu

Odlučivši snimtii film o svojoj tetki Gordani, najduhovitijoj osobi koju poznaje, rediteljica Bojana Novaković nije ni slutila da će otvoriti priču o seksualnom nasilju, ovisnosti i obiteljskim traumama. Film ZABRANJENA TETKA bit će prikazan u Takmičarskom programu – dokumentarni film.

Gordana, tetka rediteljice Bojane Novaković, živopisna je i glasna užička frizerka, koja svojim prisustvom potpuno zaokuplja kameru. I u sreći i u tuzi ona traži i uzima pažnju. Njene bezbrojne veze, svakodnevna zaljubljivanja, nesposobnost da bude bez muškarca i stav da sve radi dok ne „padne mrtva“ radeći baš ono što hoće, upečatljivo djeluju na filmskom platnu.

Ali, tetka krije mračnu tajnu koja je obilježila njeno odrastanje i koja se, onako prešućena i zataškana, prenijela i na narednu generaciju. Žene koje trpe i koje su postiđene, utopljene u žabokrečinu provincije, nose svoje breme između gledanja u šolju i bacanja graha i ostaju u maloj sredini čak i kada imaju priliku da se iz nje izvuku. Na koncu, za oslonac i utjehu imaju samo jedna drugu – ako to na vrijeme shvate.

Kakvu ste avanturu očekivali kada ste odlučili snimiti film o tetki Gordani? 

Očekivala sam puno manju avanturu od one koja je na kraju rezultirala dugometražnim filmom. U početku sam htjela snimiti kratki film o svojoj tetki Gordani, dijelom zato što sam htjela provoditi više vremena s njom, a dijelom zato da vidim mogu li uopće režirati i montirati film.

Tada sam znala samo da je uspjela pobijediti alkoholizam, da se brine o starijim ljudima i da je i dalje najživlja i najduhovitija osoba u našoj obitelji. Mislila sam da snimam toplu, gotovo holivudsku priču o neobičnoj ženi koja je težak život uspjela nadvladati pomažući drugima. Umjesto toga, dobila sam pravu tursku sapunicu – priču punu ljubavi, kajanja, kriminala i trauma.

Nakon prekida veze otputovala sam u ruralni dio Srbije, očekujući da će me tetka nekako razvedriti. Nisam imala pojma kroz kakvo je nasilje i zlostavljanje prošla. A kada sam krenula snimati, počela se otkrivati priča koja je sezala mnogo dalje od same Gordane. Otkrila sam tri generacije žena čije su živote obilježili seksualno nasilje, ovisnost i obiteljske traume, a koje su, unatoč svemu, uspjele preživjeti nevjerojatno teške okolnosti.

To putovanje natjeralo me da mnogo jasnije sagledam Gordanu, svoju obitelj i samu sebe. Svi smo mi nesavršeni, skloni ovisnostima i izrazito emotivni ljudi. Shvatila sam da sam i sama dio obitelji duboko obilježene alkoholizmom, suovisnošću i mentalnim bolestima.

Kako ste se, kao neko ko se do sada profesionalno bavio glumom, snašli u ulozi redateljice? Je li se posao režiranja pokazao onakvim kakvim ste ga zamišljali? 

Kad sam postala glumica, mislila sam da su upravo glumci glavni nositelji filmskog stvaralaštva. Trebalo mi je nekoliko angažmana da shvatim kako glumci zapravo nisu oni koji donose ključne odluke i da često služe kao alat za ostvarenje vizije autora. Godinama me frustriralo što nisam imala kontrolu nad time koji će dio moje glumačke izvedbe na kraju završiti na platnu.

Snimanje ovog filma pružilo mi je priliku da ispričam priču tačno onako kako sam je htjela ispričati, bez toga da neko drugi odlučuje kako će je interpretirati. Ne mislim da sam se morala prilagođavati prijelazu iz glume u režiju, jer je riječ o dvjema potpuno različitim vještinama. Gluma, između ostalog, traži da utišate određene dijelove svog intelekta kako vam ne bi stajali na putu. Režija, s druge strane, od vas zahtijeva da otkrijete sposobnosti koje niste ni znali da imate, kako biste u svakom trenutku mogli rješavati probleme koji se pojave.

Režija me intelektualno, emocionalno i kreativno izazvala na način na koji gluma nikada nije. Umjesto da ostvarujem neku tuđu viziju, bila sam odgovorna za stvaranje nečega od samog početka. Osim toga, sviđa mi se što kao rediteljica mogu biti potpuno prisutna u onome što se događa oko mene, dok kao glumica moram ostati zatvorena u svom malom svijetu.

Početak Vašeg filma je urnebesno smiješan. No, kako se priča razvija i sve više doznajemo o Vašoj teti i obitelji, humor postupno postaje sve mračniji. Jeste li, dok ste otkrivali dugo potiskivane obiteljske tajne, ikada pomislili odustati od snimanja?

Nisam nikada razmišljala o tome da prestanem snimati, jer nisam ni bila svjesna da snimam film koji danas gledate. Mislila sam da radim duhoviti kratki portret svoje tetke, dijelom kako bih provjerila mogu li režirati, a dijelom zato da naučim raditi u Avidu – što, usput rečeno, ni danas ne znam.

Kako su razgovori odmicali, kamera i moja prisutnost iza nje postali su svjedoci desetljeća šutnje. Na neki je način upravo ta prisutnost svima dala dopuštenje da izgovore ono što se dotad nije moglo izreći – i meni, ali i jedni drugima. Postoji čak i snimka na kojoj svojoj obitelji govorim: „Ne brinite, ovo sigurno neće ući u film, ali vas dvoje biste o ovome trebali razgovarati“.

Sve se promijenilo kada sam sjela pregledati snimljeni materijal. Shvatila sam da ne gledam samo iznimne obiteljske razgovore, nego nešto što gotovo nikada nisam vidijela prikazano na filmskom platnu u Srbiji – vrlo osobnu, nepolitiziranu priču o međugeneracijskom seksualnom nasilju, temi koja se tako često skriva, ublažava ili prešućuje. Ovdje se sve odvijalo s gotovo zapanjujućom iskrenošću, ali i s humorom i proturječjima koji su sastavni dio stvarnih obitelji.

Pokazala sam materijal producentu Milanu Stojanoviću, očekujući da će mi reći kako sam otišla predaleko. Umjesto toga rekao je: „Ovo je dugometražni film. Važan je za sve nas i moraš ga snimiti“. Tada sam shvatila da taj film više ne pripada samo mojoj obitelji. Postao je nešto mnogo veće, a i moja odgovornost prema njemu od tog je trenutka bila drukčija.

Odglumljene scene u stilu sapunice duhovite su, živopisne i iznimno zabavne. Priča o transgeneracijskoj traumi koja se odmotava pred kamerom, naprotiv, nije ništa od toga i više liči na turske melodrame u kojima, kako kažete, „niko nije sretan“. Jeste li motiv sapunice imali na umu od samog početka?

Da sam od početka planirala igrane rekonstrukcije, svima bih nam uštedjela godine muke s verzijama filma koje se jednostavno nisu dale gledati. Scene u stilu sapunice nastale su potpuno slučajno, iz kreativnog očaja. Imali smo prvu grubu montažu, a srednji dio filma postao je gotovo negledljiv. Bio je preplavljen traumom, povezan tek nizom starih fotografija, i čak ga ni ja nisam željela gledati, jer je bio pretjerano ozbiljan, ali prije svega – dosadan. Mislim da je dosada najgora stvar koja se može dogoditi priči o traumi. Nekako smo uspjeli snimiti film o ženi koja pršti životom i humorom, a pritom smo iz njega izbacili upravo humor.

Rješenje se pojavilo sasvim slučajno, tokom razgovora s mojim prijateljem Joelom Edgertonom. Žalila sam se kako je moja tetka opsjednuta turskim sapunicama i ima potpuno otkačen smisao za humor, dok je film ostao bez energije... Negdje između mojih i njegovih rečenica rodila se ideja. Ni danas nismo sigurni čija je zapravo bila. On misli da sam je ja predložila, ja mislim da je došla od njega, a zapravo je niko od nas nije izgovorio. Kao da se jednostavno pojavila na stoliću za kafu između nas.

Gordanin nekonvencionalan humor ključan je za način na koji se može ispričati njezina priča. Prikazati najmračnije dijelove njezina života kroz naglašenu estetiku melodrame omogućilo nam je da ispričamo gotovo nepodnošljivu priču iskreno, ljudski i s dozom humora, a da pritom nimalo ne umanjimo njenu težinu.

Gordana je oduvijek vjerovala da njezin život zaslužuje tretman prave sapunice. Pokazalo se da je bila potpuno u pravu.

Kako snimani članovi Vaše obitelji gledaju na konačni rezultat dugogodišnjeg rada? 

Film još nisu pogledali svi članovi moje obitelji. No, oni koji jesu, prihvatili su ga otvorena srca. Ne mislim da je to mjerilo njegove umjetničke vrijednosti – o tome će suditi publika i kritika. Ali, govori mi nešto jednako važno: da je film vjeran ljudima čije živote prikazuje. Prepoznali su sebe u njemu, a to mi je, kada snimate intiman obiteljski dokumentarac, jedna od najvećih odgovornosti.

Ovo nije dokumentarac u stilu true crime priča čiji je cilj razotkriti počinitelje. To je film o ljudima koji žive s posljedicama nasilja i o složenim, ponekad apsurdnim načinima na koje uspijevaju nastaviti dalje. U tom sam filmu i sama duboko razotkrivena. Govorim o dijelovima vlastitog života o kojima nikada prije nisam javno govorila, osobito o svom ljubavnom životu, i morala sam biti jednako ranjiva kao što sam to tražila od članova svoje obitelji. Na kraju mi je najvažnije da se moja obitelj u filmu osjeća viđenom, a ne iskorištenom. Ako sam uspjela sačuvati njihovo povjerenje, onda vjerujem da sam napravila ono što sam trebala.

Mislim i da postoji opasnost da filmovi koji se bave traumom postanu pretjerano ozbiljni i gotovo svečani, čime nenamjerno umanjuju upravo ljude kojima žele odati počast. Gordana i moja obitelj nisu samo žrtve onoga što im se dogodilo. Oni su duhoviti, složeni, haotični ljudi. Svaki drukčiji prikaz bio bi neiskren.