Dragana Jurišić: Osjećam da postoje rane iz prošlosti u koje treba pogledati, a ne ignorirati ih

Inspirirana očevim davnim prijateljstvom sa jednim neobičnim likom, rediteljica Dragana Jurišić krenula je iz Irske u Bosnu i Hercegovinu u potragu za njegovom prošlošću i sadašnjošću. Zaluđen kaubojcima od rane mladosti, fotograf Aljuš Musli entuzijastično je stvarao kratke kaubojske filmove. Radio je vlastite male scenarije i snimao iz uz pomoć glumaca-volontera. Kako bi lakše uspio u svijetu filma, ime je promijenio u Hari Džekson i pod tim pseudonimom bio je poznat u Bijeljini i šire. U želji da otkrije šta se za vrijeme i nakon rata desilo s njim, rediteljica je obavila mnoge razgovore sa ljudima koji ga pamte.

Koliko o Hariju, ovi razgovori jednako otkrivaju i o raspadu Jugoslavije dotičući pitanja početka rata, propagande, nacionalnog identiteta, nacionalizma, suživota, herojstva, morala i hrabrosti. Divlji zapad iz Harijevih fantazija možda i nije na zapadu.

Avantura je sadržavala i adaptaciju Harijevog omiljenog filma „Šejn“ iz 1953., ali u Vašem filmu vidimo samo fragmente, a ne remake u cijelosti. Vama je mnogo važniji bio proces (upoznavanje s karakterima, audicije, potraga za lokacijom, izgradnja seta...) od konačnog rezultata. Ali Vaš cilj nije bio tako jednostavan kao što bi bilo snimiti vašu verziju „Šejna“, zar ne? 

 

U pravu ste, mnogo je važnije bilo što su se ljudi okupili da snime film. Međutim, i dalje smo se trudili da snimimo kratki vestern u Harijevom stilu na najbolji mogući način. Pokušala sam da iz scenarija „Šejna“ u naš film prenesem elemente koji najviše govore o Harijevoj sudbini i rezoniraju sa problemima s kojima smo se svi suočavali i s kojima se još uvijek suočavamo u bivšoj Jugoslaviji, teritorijalizmom, okretanjem brata protiv brata, idejom da nakon zločina nema povratka na ono kako je bilo.

 

 

Istraživanje o Hariju počela sam 2014. godine, kada sam putovala od arhive do arhive širom bivše Jugoslavije tražeći Harijeve filmove, ali nisam uspjela pronaći nijedan. Nažalost, njegova lična arhiva je uništena tokom rata. Na Radioteleviziji Bosne i Hercegovine pronašla sam kratki dokumentarac o Hariju koji je 1970-ih snimio Emir Kusturica. Naš lokalni producent, Zoran Galić, kontaktirao je Srđana Karanovića, koji je također snimio dokumentarac o Hariju, što ga je navelo da uključi Harija u svoj film „Miris poljskog cveća“, koji smo ugradili u film.

 

Produkcijski tim iz Restarta, Oliver Sertić i Zrinka Košar, pronašli su briljantne snimke Harija u hrvatskoj Kinoteci, nešto što prije nije viđeno. Naša istraživačica, Manca Bajec, sjajno je pronalazila Harijeve bivše glumce i suradnike. Mnogi od njih su sačuvali slike iz Harijevih filmova kao uspomenu na vrijeme provedeno u Bijeljini i Semberiji. Snimanje filma poput ovog zahtijeva mnogo pretraživanja teških ratnih snimaka; veći dio toga je uradila naša irska producentica, Anna Rodgers. Producentica Zlata Filipović otkrila je dio moje lične prošlosti pronašavši dokumentarac italijanske televizije koji je snimljen sa mnom kao tinejdžerkom tokom rata. To je bilo vrlo emotivno otkriće. Mislim da smo dosta uspjeli izvući iz onoga što se na početku činilo kao veliki izazov.

 

Mnogo ste truda uložili u okupljanje šarolike i višenacionalne ekipe oko istog cilja. Među „običnim ljudima“ očito može biti slaganja oko zajedničkog cilja, pa makar taj cilj bio mali kao kratki film. Je li Vaša želja bila utopijska - rekonstruirati u jednom vesternu izgubljenu domovinu, napraviti Jugoslaviju u malom? 

Nije mi bio cilj stvoriti malu Jugoslaviju na setu; te zemlje nema već gotovo četiri desetljeća. Više me zanima život sada. Osjećam da postoje rane iz prošlosti u koje treba pogledati, a ne ignorirati ih, kako bi moglo započeti novo razdoblje. Svi ljudi koje smo upoznali u Bijeljini bili su ljubazni i velikodušni, mnogo su sebe uložili u snimanje ovog filma - možda se neki od njih ne bi sreli ili proveli vrijeme zajedno da nije bilo snimanja.

 

Nadam se da su se stvorila prijateljstva i suradnje koje će trajati i pored podjele stvorene desetljećima nacionalističke propagande. Podjele i nepovjerenje nisu put naprijed; nema ništa dobrog ili produktivnog u društvima temeljenim na tim vrijednostima.

 

Jedna od rečenica odjekuje dugo nakon što film završi: „Svi oni koje su pali od Harijevih metaka ustali su i otišli kućama, a sve koje su kasnije ubili takozvani junaci ostali su u vodi“. Druga je: „To radi nacionalizam, ubija dobre ljude i ubija dobro u ljudima“. Koliko se shvaćanje junaštva promijenilo u odnosu na vrijeme kada je Hari bio junak?

Vesterni su duboko problematičan žanr u kojem se nasilje često romantizira. Mnogi su skloni ignorirati činjenicu da je američka povijest slavljena kroz vesterne zapravo povijest zemlje izgrađene na genocidu i raseljavanju domorodaca. Vesterni, zajedno s partizanskim filmovima (koji su kodirani na sličan način), ono su što su gledali Hari i cijela ta generacija muškaraca koji su se na kraju uključili u ratove 1990-ih.

 

Evo jedne zanimljive poveznice. Kada je Jusuf Trbić intervjuirao Harija za Slobodnu Bosnu 1991. godine, pitao je: “Kad bi u naše krajeve odnekud dojahao Hari osvetnik, koga bi izazvao na dvoboj, da zaštiti pravdu i istinu?”. Hari je odgovorio: “Ne znam. Mnogo ih je. A oni dvoboj neće, pucaju u leđa [...] Za njih čast ne postoji. Danas je skoro nemoguće odrediti ko je pozitivan, a ko negativan. A to se i na Divljem zapadu znalo. Šta je kod nas pravedno? Ko to može reći? Ne, vestern je prevaziđen, svi filmovi su prevaziđeni, život je danas uzbudljiviji i krvaviji od bilo kakvog filma”. 

 

Hari je na početku rata shvatio da su zlikovci željni moći preuzeli narativ. Osvanula je nova era antijunaka. Međutim, pravi junaci djelovali su u pozadini, vođeni dobrotom i empatijom. To su ljudi koji su riskirali svoje živote kako bi spasili druge, bez obzira na nacionalnost, rasu ili bilo kakvu podjelu. Čula sam mnoge priče dok sam snimala „The Balkan Cowboy“; neke su ušle u film, neke nisu, ali zauvijek će ostati u mom srcu.

 

Jasno je da ste imali mnogo osobnih razloga da se iz Irske, u kojoj već dugo živite, vratite u zemlju u kojoj ste rođeni. Sigurno ste tragali kako za korijenom razloga zbog kojih ste ju morali napustiti, tako i za dijelom sebe koji je u njoj ostao. Kako je na Vas utjecalo ono što ste pronašli u sebi i oko sebe? 

Ovaj film je od početka zamišljen kao opomena šta se događa kada dopustite mržnji i strahu da vladaju, i kao potraga za pravdom za Harija. U svijetu u kojem su autoritarizam, nacionalizam i rasizam u porastu, važno je reći - pogledajte, ovo se događa kada se takve stvari ne kontroliraju.

 

U „Šejnu“ postoji rečenica: "Nema povratka nakon ubijanja". I to je istina, ovo je krvava mrlja koju ljudi u poslijeratnim zajednicama nose desetljećima; njihova djeca i unuci će je također nositi. Mržnja nikada nije put naprijed. Put naprijed je sagledati sličnosti koje dijelimo, voditi se empatijom i pomoći drugima na našem putu kroz vrlo kratko vrijeme koje imamo na ovom planetu. Unatoč svim svojim proturječjima, postoji osjećaj naivnosti, nade i vjere u pravdu unutar vestern žanra, a to je nešto što sam također pokušavala prenijeti u ovom filmu.

 

Dakle, ono što se promijenilo jest to da sam od početne tmurnosti kada sam počela snimati „The Balkan Cowboy“, pronašla nadu u ljudima koje sam upoznala u Semberiji.