Martin Genovski: Ne vjerujem da životinje pripadaju cirkusu, ali također mislim da moramo razumjeti prošlost

Kada su borci za prava životinja pokrenuli hajku na cirkuse i njihovo ophođenje prema životinjama, Maxi i njene najstarije „kćeri“ – medvjedica Nataša i tigrica Diana – ostale su bez doma i posla. Diana je završila u zoološkom vrtu i preminula od tuge. Maxy se nije htjela odvojiti od ostarjele Nataše, pa je pristala na život u prikolici, na parkingu zoološkog vrta, dok god medvjedica bude živa. Odnos između njih dvije pun je topline i ljubavi, do te mjere da se zapitate nije li za ovu životinju, koja je čista, očetkana, sita i nadasve beskrajno voljena, život u kavezu mnogo humanija opcija od života u bilo kojoj drugoj sredini.     

 

 

Povjerenje je došlo s vremenom. Proveli smo mnoge dane zajedno i razgovarali desetine sati, često bez snimanja. Navikla se na nas i razvila topao odnos s našim snimateljem, Vladimirom Trifonovim. Na neki način, doživljavala ga je gotovo kao unuka. Uživala je u njegovom prisustvu, zabavljalo ju je što stalno hoda okolo s kamerom, a ponekad se pitala šta, zaboga, toliko snima. Uspjeli smo snimati Maxy i njenu medvjedicu više od 3 godine, uz podršku producentice Martichke Bozhilove iz Agitpropa. Nikada nismo ništa forsirali, a zauzvrat nam nikada nije bio odbijen pristup, čak ni u teškim trenucima.

 

Potrudili ste se da potkrijepite priču brojnim arhivskim materijalima iz svijeta cirkusa, krotiteljstva i Maxyine karijere. Fotografije, plakati i kostimi su dio života koji Maxy i danas čuva. Koliko je potraga za filmskim snimcima, i pored svojevremeno velike Maxyine popularnosti, bila teži i zahtjevniji dio Vašeg posla? 

Imali smo sreću da je Maxy sačuvala ogromnu ličnu arhivu: fotografije, novinske članke, postere, kostime i predmete povezane s njenom karijerom. Postoje hiljade fotografija, hronološki poredanih, koje datiraju još od njenih roditelja u 1920-im. Za nas je ovo bila vremenska kapsula. Pronalaženje videoarhive bilo je mnogo složenije. Imali smo sreću da sarađujemo s dvije izvanredne producentice arhiva: Monikom Preischl, koja je radila isti posao za dokumentarce poput „Riefenstahl i Gladbeck: The Hostage Crisis“, zajedno sa svojom saradnicom Monom El-Bira. Pronašle su izvanredne snimke Maxy i njenih roditelja, također dresera životinja u cirkusu. Arhiva nam je omogućila da pratimo ne samo Maxyin život, već i širu transformaciju u Evropi: od decenija kada su ljudi išli u cirkus uglavnom zbog životinja do danas, kada se ova praksa odbacuje na mnogim mjestima.

 

Snimili ste prekrasne scene nježnosti i komunikacije između medvjedice i Maxy. Kako se Nataša ponašala u vašem prisustvu, je li joj smetala kamera i ostali filmski rekviziti?

Nataša je imala jak temperament. U prošlosti su je se mnogi bojali. Čak je i Marcello, Maxyin muž, 22 godine mlađi od nje, bio oprezan u njenom društvu. Jedina osoba koja je se nikada nije bojala i kojoj Nataša nikada nije prijetila bila je Maxy. Natašu smo upoznali u njenim poznim tridesetim, kada je već bila jako stara, pa su njene reakcije bile sporije nego prije, ali su i dalje bile tu. Vrlo striktno smo slijedili Maxyine upute. Tačno je znala šta je moguće, a šta nije. Uostalom, cijeli svoj život je provela radeći s medvjedima, često pred publikom punom djece. Instinktivno je razumijevala Natašina raspoloženja. Nataša je bila znatiželjna u vezi s kamerom, ali smo radili pažljivo i poštovali prostor životinje. U pravom smislu, Nataša nas je prihvatila kroz Maxy. Ako je Maxy bila smirena, Nataša je mogla prihvatiti naše prisustvo. Za Natašu, Maxy nije bila samo trenerica - ona je bila njena osoba.

 

Za mene je važnije razumjeti šta je cirkus značio u različitim historijskim trenucima. Maxy je rođena u Njemačkoj tokom Drugog svjetskog rata i kao dijete je preživjela nacistički progon. Njen otac je osuđen na smrt zbog jevrejskog porijekla, a porodica se skrivala od Hitlerovih dželata u zoološkom vrtu, preživljavajući od ostataka hrane. Rekla mi je da je nakon rata, kada je veći dio Evrope bio u ruševinama, cirkus postao magično mjesto utjehe i bijega. Na nekoliko sati, ljudi su mogli ući u šator i zaboraviti na razaranje izvan njega. A nakon toga, Maxy je izgradila veliku karijeru u sovjetskom bloku, posebno u Bugarskoj, kada je cirkus stavljen na pijedestal. Ne vjerujem da životinje pripadaju cirkusu, ali također mislim da moramo razumjeti prošlost prije nego što je prelako osuđujemo. Sada imamo drugu zabavu, ali cirkus ima svoje mjesto. To je prva izvođačka umjetnost s kojom se djeca susreću. Mogu se smijati, vikati, pljeskati, otvoreno reagirati. Među ljudima iz cirkusa postoji izreka: cirkus je vječan, jer je okrugao.