Tatjana Božić: Kolektiv te grije, ali te i nadzire

Tatjanu Božić, redateljicu filma „Tragovi pripadanja“, upoznali smo na 20. Sarajevo Film Festivalu. Tada je njena „Ljubavna odiseja“, vrlo osobna priča osebujne poetike, nagrađena specijalnim priznanjem žirija. Bilo je to svojevrsno putovanje kroz ljubavni život rediteljice u kojem je posjetila sve svoje bivše partnere pitajući se zašto joj se veze raspadaju.

Desetak godina starija, nastanjena na periferiji Amsterdama, sama sa sinom i sa nedovoljno društvene potpore, tragala je za uzrocima vlastite neprilagođenosti. Rođena u Hrvatskoj, živjela u Bosni, Sovjetskom Savezu, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj, nikada nije imala osjećaj doma, pripadnosti i ukorijenjenosti. Pokušavala ga je stvoriti na silu. Nije uspjelo. Tražila je zbližavanje kako god je znala. Nije išlo. Tragala je po obiteljskoj prošlosti. Išla na psihoterapiju. Brkala poznanstvo sa prijateljstvom. Nervirala sina. I na koncu snimila ovaj film.

 

Neki pokušaji su bili uspješni, prije svega obiteljske konstelacije, grupni terapijski rad koji sam prvi put radila davno, baš na temu kojom se bavi film, i koji mi je doslovno promijenio život. Čin koji sam cijeli život nosila kao početak svog (ne)pripadanja u vlastitoj obitelji odjednom je postao čin ljubavi, kad sam ga vidjela iz drugog kuta. Mislim da pripadanje nije nešto što ćeš žuriti preispitivati ukoliko ga imaš, pa je uspjeh, prema tome, kad se više ne bavim tim pitanjem.

 

Prava promjena je bila kad sam prestala očekivati da će mi društvo na neki način „dati“ pripadanje, tako da me prestane doživljavati kao nekoga „drugačijeg“. Površni susreti sa slučajnim ljudima ne odlučuju na kraju krajeva o mom osjećaju pripadanja.

 

Prije nekoliko godina imala sam manju ambulantnu operaciju. Doktorica me upozorila da nekoliko dana ne dižem ništa teško, a onda mi je, dok sam izlazila, dobacila: „Nemojte sad prebacivati gajbe“. Na trenutak sam pomislila, valjda me, čuvši moj naglasak, zamišlja u stakleniku s paradajzom. Onda sam mahnula rukom. Koliko je važno misli li da sam sakupljačica jagoda? Nije uopće. E, to je pomoglo.

 

Osjećaj zajedništva imate sa rodbinom i prijateljima i on Vas snažno obuzme kada ste s njima. Ti su trenuci emotivni i puni nostalgije. U isto vrijeme, Vaša individualnost stalno iskače iz okvira, strši i ne uklapa se. Je li to trajan problem svih odraslih u društvu velikih kolektiva, radnih akcija i povezanih obitelji kada se nađu u sredini koja nije nužno neprijateljska, ali izolira i sumnjičava je prema drugačijem? 

Rekla bih da je zapravo obrnuto. Društvo u kojem sam odrasla prilično je sumnjičavo prema drugačijem. Kolektiv te grije, ali te i nadzire. Nizozemsko društvo nije sumnjičavo, njemu je uglavnom svejedno. Ljudi te većinom ne osuđuju, ali te i ne prihvaćaju, jer ih nije briga. Na jednom mjestu izolira me kontrola, na drugom ravnodušnost.

 

Mi smo društvo puno nepisanih pravila, imamo kodove ponašanja koje svi znaju, a niko ih ne izgovara naglas. Naprimjer, kod bake i djeda u Bosni naučila sam da kad ti neko nešto ponudi, moraš odbiti, pa onda opet odbiti, i tek nakon mnogo puta možeš uzeti. Kad sam kao dijete došla u Karlovac, tamo taj ritual nije bio tako dug. Jednom nam je susjeda rekla, Djeco, uzmite bananu i idite se igrati. Sva djeca su uzela bananu i otišla. Ja sam stajala i čekala da me počne nutkati. Kad nakon nekog vremena nije, jer je bila sva zanesena u razgovoru s mojom mamom, rekla sam: „Pa dobro teta Katice, kad ste već toliko navalili, evo, uzet ću bananu“.

 

Nizozemsko društvo se ponosi time kako nema koda, zato ih drugi često doživljavaju kao pretjerano grube i "previše iskrene". Ljudi kažu što misle. Mene je to na početku, blago rečeno, šokiralo, bilo je hladno! Ali sada to ne uzimam osobno, jer je to zapravo isto kao naše nutkanje, ili kao što će kod nas netko reći, "ma nije problem", a mislit će da itekako jest problem, tako su Nizozemci često (i ponekad nepotrebno) izravni. Iz našeg društva pobjegla sam na Zapad u, kako mi se tada činilo, slobodu. U društvo koje iznad svega cijeni neovisnost, vlastite granice, individualnu slobodu. Hvala Bogu da me u Nizozemskoj nitko neće osuđivati niti kontrolirati, mislila sam tada. I da, ovdje sam slobodna od te kontrole, ali ovdje se svatko ionako brine samo za sebe.

 

Dok sam se pitala mogu li zaštititi svoje dijete sama, u tom hladnom i velikom svijetu, zajednica mi je postala jednako važna kao i sloboda. Pa da, mislim da to jest trajno. Ali s godinama sam to prestala doživljavati kao problem, prije kao poziciju s koje vidim i jedne i druge.

 

 

Očev materijal sam poznavala, tu nije bilo velikih iznenađenja u smislu otkrića nečeg što nisam znala da postoji. Tim se snimkama bavim još od svojih kasnih dvadesetih. Tata je puno snimao, iako toga, kad se sve zbroji, na kraju i nije tako puno. Ali, pravo iznenađenje je u tome što svaki put kad taj materijal ponovno gledam, a gledam ga već desetljećima, u istoj slici pronađem novi sloj, novo značenje. Slika se ne mijenja, mijenjam se ja. Zato volim raditi s arhivom, zanima me kako sjećanja rade za nas, kako isti kadar u različitim fazama života priča različitu priču.

 

Iako je vidno da je odnos između vas iskren i zdrav, Vašem je sinu često bivalo neugodno zbog mamine neuklopljenosti i nekonvencionalnosti. Ljutili su ga neki Vaši postupci, zamijerao vam je i sramio vas se. Ništa čudno za tinejdžera. Je li pogledao film u cijelosti i, ako jeste, kakav je bio njegov komentar? 

Prvi put je film u cijelosti pogledao na nacionalnoj premijeri u Zagrebu. Kad je film završio, zagrlio me i rekao: "Napravila si lijep film mama, ponosan sam na tebe!" I onda dodao: "Sva ta gnjavaža nije bila za džaba".

 

Ne vjerujem da je granica između redateljice i sudionice oštra i da je linija razdvajanja uvijek jasna. Kako je biti protagonistica vlastitih filmova?

Dok radiš na filmu, u dvostrukoj si poziciji: redateljica koja ne smije biti milostiva prema svom liku, i junakinja filma koja želi biti viđena kao dobra osoba, dobra majka, pametna, simpatična, i tako dalje. To je čudno, izazovno, ponekad smiješno, osvježavajuće, sve istovremeno.

 

Ali ta dvostruka pozicija ne prestaje kad je film gotov. Publika mi često prilazi, i nakon prošlog filma i sad ovog, i kaže: „Imam osjećaj da te poznajem“. A ono što oni poznaju nisam ja, nego lik koji sam stvorila. Taj lik jest baziran na meni, ali je na mnogo načina preuveličan, prilagođen, okrenut tako da služi dramaturškim potrebama filma. Kad je moj prošli film bio u kinima, zaustavio me jedan gospodin na tramvajskoj stanici u Amsterdamu: „Ja vas znam“. Znam vaš ljubavni život, znam gdje ste živjeli, znam što ste radili. Smijala sam se i tvrdila: „Ne znate me uopće“.

 

Film mora istinu života, koja je uvijek slojevitija i kompleksnija, izrezati u oblik koji stane u jednu priču o jednoj temi i to u osamdesetak minuta. Puno toga ne staviš u film, jer bi ga odvelo u sasvim drugi smjer, a upravo su to često velike i važne istine tvog života. A da bih u toj dvostrukoj poziciji preživjela, najvažniji su ljudi koji te podržavaju na pravi način, koji se znaju smijati liku, ali žele pomoći ispričati priču redateljice.

 

Bez producentice Magdalene Petrović iz hrvatske kuće LEWA Productions, koscenarista Jacoba Gesinka i montažera i direktora fotografije Svena Jacobsa iz nizozemskog Spacedusta, koproducenta Franka Müllera iz njemačkog Doppelplusultra i Hanke Kastelicove iz HBO-a, i naravno bez glavnog junaka ove priče, mog sina Waldemara, to ne bi bilo moguće.