Objave

Blerta Basholli: Čak i usred rata, uvijek smo pokušavali biti obični tinejdžeri

U filmu DUA rediteljica Blerta Basholli donosi intimnu priču inspiriranu vlastitim sjećanjima na odrastanje na Kosovu tokom 1990-ih, pokazujući da ljudi čak i u najmračnijim vremenima i dalje tragaju za nadom, prijateljstvom i radošću. Film će biti prikazan u Takmičarskom programu – dugometražni igrani film.

 Nakon međunarodnog uspjeha njenog dugometražnog prvijenca „Košnica“, kosovska scenaristica i rediteljica vraća se u Sarajevo s filmom „Dua“, iznimno osobnim drugim dugometražnim filmom. Oslanjajući se na vlastito iskustvo odrastanja na Kosovu tokom 1990-ih, Basholli donosi priču o Dui, tinejdžerici koja se nosi s izazovima adolescencije, prijateljstva, prvih ljubavi i svakodnevnih sukoba i to dok rat polako, ali sigurno mijenja svijet oko nje. Umjesto da se fokusira isključivo na političku dimenziju tog razdoblja, „Dua“ istražuje emocionalne posljedice rata iz perspektive tinejdžerice, pokazujući kako mladi nastavljaju sanjati, rasti zajedno i tražiti svoje mjesto u svijetu čak i kada je taj svijet ispunjen opasnošću i neizvjesnošću

„Košnica“, Vaš dugometražni prvijenac, ostvario je izniman međunarodni uspjeh, osvojivši Veliku nagradu žirija, Nagradu za režiju i Nagradu publike u programu World Cinema Dramatic Competition na Filmskom festival Sundance. Nakon tako izvanrednog prvijenca, koliki pritisak Vam je donijela „Dua“, Vaš drugi dugometržani film?

Naravno da je pritisak bio prisutan. U početku sam mislila da ga ne osjećam, ali osjećala sam ga. „Košnica“ mi je na mnogo načina promijenila život i znala sam da će sada očekivanja neizbježno biti drukčija. Međutim, vrlo sam rano shvatila da ću, počnem li donositi odluke na temelju tuđih očekivanja, zaboraviti razlog zbog kojeg sam se uopće željela baviti filmom.

S filmom „Dua“ pokušala sam se vratiti onome što me na početku privuklo pripovijedanju: iskrenosti. Nije me zanimalo napraviti nešto veće ili ambicioznije samo zato što mi je to drugi dugometražni film. Željela sam ispričati priču koja je iznimno osobna i emocionalno iskrena. Kada sam se usredotočila na to, pritisak je postao manje važan. Ne možete kontrolirati kako će film biti prihvaćen, možete samo biti iskreni u vezi toga zašto radite neki film.

U filmu „Dua“ rat, agresiju i mržnju promatramo iz perspektive tinejdžerice. Adolescencija se često doživljava kao svojevrsna siva zona između djetinjstva i odrasle dobi, prijelazno razdoblje u kojem počinjemo dublje razumijevati svijet, ali još nemamo sposobnost da na njega adekvatno reagiramo. Što Vas je privuklo istraživanju te perspektive između dvaju svjetova?

Oduvijek me fasciniralo to što smo čak i usred rata pokušavali biti obični tinejdžeri. Slušali smo muziku, sanjali o budućnosti, zaljubljivali se i brinuli uklapamo li se u društvo. Život jednostavno ne stane samo zato što sukob započne. Postoji nevjerojatan instinkt da se zadrži privid normalnosti, čak i kada se sve oko vas mijenja. Željela sam osjećaj tog kontrasta, koji je jako uticao na mene, zabilježiti na filmu.

Sjećam se da sam nakon mnogo godina jednog prijatelja pitala: „Zašto smo tokom rata nastavili izlaziti? Kako smo mogli slušati muziku, plesati, pogotovo biti u mosh pitovima i slušati hard rock, kao da se ništa ne događa?“ Rekao mi je da je to bio način da izbacimo sve što smo nosili u sebi, da kroz taj agresivni ples oslobodimo strah i bijes, dok se istodobno, barem nakratko, pretvaramo da je život i dalje normalan. Taj mi je razgovor ostao u sjećanju, jer mislim da govori nešto vrlo istinito o ljudskoj prirodi. Čak i u najmračnijim trenucima tražimo male trenutke radosti, slobode i povezanosti.

Željela sam da publika doživi rat onako kako ga doživljavaju mnogi tinejdžeri: ne kroz vojne strategije ili političke govore, nego kroz postupno nestajanje svakodnevnog života. Jednog dana razmišljate o svojem prvom poljupcu, a već sljedećeg pitate se hoće li vaša obitelj morati napustiti dom. Taj sukob adolescencije i rata činio mi se istodobno potresnim i iznimno ljudskim.

Iako je „Dua“ ukorijenjena u mojim sjećanjima na odrastanje na Kosovu tokom 1990-ih, film sam snimala imajući na umu i današnji svijet. Nažalost, još toliki broj mladih odrasta u sjeni sukoba. Nadam se da će se moći prepoznati u Dui, ne zato što su njihove okolnosti istovjetne, nego zato što je čežnja za normalnim životom, prijateljstvom, ljubavlju i nadom univerzalna. U tom smislu nadam se da film ne govori samo o jednom mjestu i jednom trenutku u povijesti, nego da se obraća svima čiju je adolescenciju prekinuo rat.

Koliko je Vaše odrastanje na Kosovu tokom 1990-ih utjecalo na priču i likove u filmu?

Oblikovalo je gotovo sve, jer se film temelji na mojem životu. Proizlazi iz sjećanja koja su ostala sa mnom desetljećima.

Odrasla sam u Prištini tokom 1990-ih, u razdoblju kada je naš svakodnevni život postupno postajao sve ograničeniji. Škole su se mijenjale, javni prostori nestajali, odrasli su živjeli u stalnoj neizvjesnosti, a život se ipak nekako nastavljao.

Mnogi mali trenuci u „Dui“ izravno proizlaze iz tih sjećanja i iskustava, a ne iz povijesnih događaja. Više me zanimalo sačuvati emocionalnu teksturu tog razdoblja nego rekonstruirati povijest. Sjećanje se nikada ne odnosi samo na ono što se dogodilo, nego i na to kako smo se pritom osjećali.

Pinea Matoshi, koja glumi Duu, izvanredna je, a njezina izvedba djeluje posve prirodno i organski. Koliko ste joj prostora dali da oblikuje Duin lik? Koji su bili važni razgovori koje ste vodile prije početka snimanja

Pinea je mnogo pridonijela liku. Od trenutka kada sam je upoznala osjetila sam da posjeduje iskrenost koja se ne može naučiti. Nije pokušavala odglumiti emocije, jednostavno ih je doživljavala vrlo prirodno. Nevjerojatno je intuitivna i to je postalo jedna od najvećih snaga njezine izvedbe.

Prije snimanja provele smo mnogo vremena razgovarajući, ne samo o scenariju nego i o tome kako je imati trinaest godina, o nesigurnostima, prijateljstvima, prvoj ljubavi i osjećaju da zapravo ne znate gdje pripadate. Razgovarale smo i o povijesnom kontekstu, ali nikada nisam željela da na sebi nosi odgovornost predstavljanja povijesti. Željela sam da ostane djevojčica koja tu povijest proživljava.

Budući da je toliko intuitivna, moj posao često nije bio govoriti joj kako da glumi, nego stvoriti uvjerljivu situaciju na koju će moći reagirati. Objasnila bih joj kako je bilo nalaziti se u tom trenutku i što Dua emocionalno proživljava, a zatim bih vjerovala Pinei da će sama pronaći svoj put kroz scenu. Često me iznenađivala odlukama koje su djelovale potpuno autentično.

Tokom snimanja poticala sam je da vjeruje tim instinktima. Ponekad su i najmanje oklijevanje, tišina ili pogled prenosili mnogo više nego što bi to dijalog ikada mogao. Ti su trenuci često proizlazili iz njezine vlastite senzibilnosti i mislim da upravo zato njezina izvedba djeluje toliko uvjerljivo i iskreno.

Osim Matoshi, u filmu se pojavljuju i brojni talentirani tinejdžeri koji nisu profesionalni glumci. Što je najizazovnije u radu s mladim glumcima, osobito kada je riječ o teškim temama koje nisu nužno osobno iskusili, poput rata?

Najveći izazov nije objasniti im rat, nego sačuvati njihovu spontanost. Mladi glumci posjeduju iskrenost koju profesionalni glumci ponekad godinama pokušavaju ponovno pronaći. Nisam željela da postanu pretjerano svjesni toga da glume, a to se ponekad događalo.

Umjesto da ih tražimo da zamišljaju nasilje ili traumu, usredotočili smo se na odnose, prijateljstva, tajne, uzbuđenje, ljubomoru i strah od isključivanja, odnosno na one osjećaje koje instinktivno razumiju iz vlastitih iskustava. Povijesne okolnosti postale su okruženje koje obavija te emocije.

Stvorili smo i prostor u kojem su se osjećali sigurno postavljati pitanja i improvizirati. Povjerenje je ključno. Kada se mladi glumci osjećaju zaštićeno, često dobijete nevjerojatno iskrene izvedbe.

Ovo je Vaša treća suradnja s glumicom Yllkom Gashi. Kako se vaš kreativni odnos razvijao tokom godina?

Prije svega, jednostavno obožavam raditi s Yllkom. Nevjerojatno je talentirana glumica, ali i osoba s kojom je prekrasno surađivati. Inteligentna je, iznimno obzirna i ima veliko srce, a s godinama smo postale i bliske prijateljice. Međutim, čim dođemo na set, potpuno je profesionalna. Film uvijek stavlja na prvo mjesto i ta ravnoteža između prijateljstva i profesionalnosti nešto je što iznimno cijenim.

Rad s Yllkom postao je pravi kreativni dijalog. Sada se poznajemo dovoljno dobro da možemo jedna drugu izazivati, a istodobno imamo potpuno međusobno povjerenje. Ono čemu se kod nje najviše divim jest to što ulozi nikada ne pristupa s unaprijed stvorenim idejama. Tokom cijelog procesa ostaje znatiželjna i otvorena, a upravo ta znatiželja održava naše suradnje svježima.

Ovaj je put čak iznova napisala dvije svoje najvažnije scene s Duom. Njezini su prijedlozi te scene učinili snažnijima i iskrenijima te sam odmah osjetila da emocionalno imaju više smisla. Suradnju nikada ne doživljavam kao odricanje od autorstva. Upravo suprotno, kada radite s ljudima kojima vjerujete, film postaje bogatiji jer svi rade prema istom cilju.

Svaki projekt od obje traži nešto drugo, pa nikada nemam osjećaj da se ponavljamo. Umjesto toga, čini mi se da nastavljamo kreativni razgovor koji se razvija sa svakim novim filmom i vrlo sam sretna što na taj način možemo zajedno rasti.

Kao filmska autorica s Kosova čiji su filmovi prikazani na velikim međunarodnim festivalima, jeste li primijetili promjenu u načinu na koji međunarodna publika pristupa filmovima iz regije?

Mislim da je došlo do pozitivne promjene. Raste znatiželja za priče s Kosova i iz šire regije, ali još je važnije to što im je publika sve spremnija pristupiti kao filmskim djelima, a ne samo kao političkim svjedočanstvima.

Naravno, naša je povijest i dalje važna i neizbježno oblikuje mnoge priče koje pripovijedamo. Međutim, nadam se da publika prepoznaje i da naši filmovi govore o univerzalnim iskustvima: ljubavi, obitelji, identitetu, tugovanju i odrastanju. Što više raznolikih priča bude dolazilo s Kosova, to će nas publika manje definirati isključivo kroz sukob. Za mene je to ohrabrujući razvoj događaja.

Od Vaših prvih kratkih filmova, preko dugometražnog prvijenca pa sve do drugog dugometražnog filma, Sarajevo Film Festival iznova je bio važna platforma za Vaš rad. Kakvo emocionalno ili umjetničko značenje Sarajevo ima za Vas?

Sarajevo mi je uvijek predstavljalo mnogo više od festivala. Doživljavam ga kao mjesto na kojem se filmski autori iz regije istinski razumiju, jer se naše povijesti često preklapaju, čak i kada su naše priče različite.

Ovo je bilo jedno od prvih mjesta na kojima sam osjetila da je moj glas kao filmske autorice prihvaćen i ohrabren. U Sarajevu sam 2006. predstavila kratki dokumentarni film i, kao mlada rediteljica, ovdje sam se osjećala kao kod kuće. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. U Sarajevo sam se vratila s filmom „Košnica“ 2021. godine, ali nisam mogla prisustvovati Festivalu. Sada, gotovo dvadeset godina poslije, iznimno sam uzbuđena što ću ponovno biti na Festivalu, jer sam još pri prvom dolasku imala osjećaj da sam dio zajednice, a ne da samo prisustvujem još jednom festivalu.

Postoji i nešto simbolično u prikazivanju filmova u Sarajevu, gradu čija povijest nosi i duboku traumu i iznimnu otpornost. Te teme snažno odjekuju u filmu „Dua“, pa mi njegovo predstavljanje u Sarajevu ima posebno značenje.