Objave
Metod Pevec: Osuđenici su otvarali zahtjevna filozofska pitanja
Opremljeni kamerama, mikrofonima, radoznalošću i znanjem, jedan reditelj i jedan psihoterapeut uputili su se u zatvor. Osamnaest mjeseci svakog su se četvrtka družili sa osuđenicima za teška kaznena djela – ubicama, krijumčarima, dilerima droge, pljačkašima... Film „Kad izađem“ reditelja Metoda Peveca bit će prikazan u Takmičarskom programu – dokumentarni film.
Reditelja Metoda Peveca i psihijatra Vladimira Miloševića zanimalo je nešto što nam jednostrani, senzacionalistički nastrojeni mediji željni klikova i instant popularnosti nikada ne nude. Željeli su saznati ko su ti ljudi koji su završili u zatvoru, šta ih je učinilo kriminalcima i postoji li šansa da nakon odsluženja dugogodišnjih zatvorskih kazni njihovi životi krenu drugim tokovima. Kako bi to postigli otišli su u najveći slovenački zatvor, gdje su snimili film „Kad izađem“.
U ovaj film uloženo je mnogo vremena, truda, strpljenja, potpune otvorenosti i profesionalne radoznalosti. Kako ste se uopće odlučili upustiti u ovakvu avanturu?
Svaki dobar film nastaje kao avantura. To sam naučio još na prethodnim dokumentarnim filmovima. Za dokumentarni film „Dom“ (Sarajevo Film Festival, 2015) na godinu dana sam se preselio u samački dom među tranzicijski izigrane građevinske radnike i druge nesretnike s društvene margine. Jedino tako što sam svakog dana bio s njima, postao sam njihov drug, a ne samo autor koji je došao po svoju filmsku priču. Takvo snimanje razumijem kao partnersku saradnju. Ako je moj profesionalni interes film, onda je ispravno da pritom uzmem u obzir i motivaciju i interes onih koji će u filmu podijeliti svoje priče. I film „Kad izađem“ smo započeli s idejom da će snimanje trajati najmanje godinu dana. Znali smo kakav će biti proces, ali nismo znali kako uvjeriti osuđenike da učestvuju u filmu s otkrivenim licima i s iskrenim odnosom. Avantura je počela neobičnom audicijom u najvećem slovenačkom zatvoru. Pitanje je bilo da li će se uopšte iko prijaviti na rizičnu i dugotrajnu saradnju s psihijatrom i filmskim režiserom? Ali prijavili su se, a za konačnu glumačku postavu bila je potrebna čak i selekcija. Sljedeće pitanje je bilo da li će izdržati godinu dana. I izdržali su.
Je li stručnjak za psihodramu Vladimir Milošević od početka bio dio priče ili ste u pripremi i istraživanju za film došli na ideju da ga angažirate?
Film je dugo bio samo ideja ili čak samo moja želja da istražim pozadinu kriminalnog identiteta, ali dugo nisam znao kako uopšte da zakoračim u taj svijet. Znao sam samo da bi klasični dokumentaristički pristup s intervjuima i izjavama ostao na površini, gdje obično ima mnogo neiskrenog performansa. Znao sam da nam je potrebna interakcija među njima samima, da se ja kao autor moram povući ili čak sakriti. Odgovor je došao preko radija, kada sam slučajno poslušao razgovor s dr. Miloševićem na temu psihodrame. Njegov razgovor mi je otvorio vrata prema filmu, također bukvalno, jer je dr. Milošević već vodio psihodramske radionice sa zaposlenima u zatvorima, a osim toga je imao i filmsko iskustvo – tokom priprema je sarađivao na filmu „Muškarci ne plaču“. U suštini smo spojili terapeutski proces i filmsko snimanje, tako da ponekad nisam znao šta je važnije.
Zagrebali ste duboko ispod površine krivičnih djela koja su Vaši protagonisti počinili, bavili se sociološkom, psihološkom i običajnom pozadinom njihovog ponašanja, krivnjom i kajanjem. Jesu li prije Vašeg dolaska imali neki oblik grupne terapije u zatvoru ili je ovo za njih bilo potpuno novo iskustvo?
U ovom zatvoru inače imaju poseban odjel za radnu terapiju, gdje se osuđenici bave slikarstvom, muzikom, lončarstvom i slično, ali grupne terapije nemaju. Uvijek mogu dobiti pomoć psihijatra, međutim, ona je uglavnom ograničena na psihofarmatike, koje osuđenici često zloupotrebljavaju. Zato se iznenađujuće pokazalo da su s radošću prihvatili psihijatra, te da su im, još dok su bili u kriminalu, a još više u zatvoru, nedostajali otvoreni lični razgovori. Upravo to im je otvorila psihodrama. Na svakoj radionici otvorili bismo neku zanimljivu temu. S jedne strane zanimalo nas je pitanje geneze kriminalnog identiteta, što nas je vodilo u njihovo djetinjstvo, njihove porodice i nezacijeljene traume. Drugi fokus bio je usmjeren prema budućnosti: kako će biti kad izađem vani.
Posebno su dojmljivi trenuci u kojima protagonisti dolaze do spoznaja o korijenima vlastitog kriminalnog ponašanja, katarzični momenti koji su nerijetko završavali čvrstim zagrljajima između njih. Kako je na Vas emotivno djelovalo to što ste prisustvovali takvim trenucima, što ste im omogućili uvide koje nisu očekivali?
Ja sam većinu vremena bio iza kamere, gledao sam u ekran. Ali istina je, mnogo puta sam imao osjećaj da već tokom snimanja gledam isječke emocionalno intenzivnog filma. U takvim trenucima vjerovatno nas je sve pratio osjećaj olakšanja. S riječima je vani otišlo nešto što je dugi niz godina bilo prešućivano ili čak pažljivo skrivano kao lični teret. Znate već: muškarci ne plaču, muškarci mogu sve, a lične probleme zbog kojih bismo mogli izgledati slabi skrivamo dokle god ide. U našoj psihodramskoj igri smo tokom godinu i po prešli taj muški Rubikon. Na to sam i sam najviše ponosan. Postali smo filmski saradnici i prijatelji.
Interesantno je kako su protagonisti osjetili potrebu raspraviti pojam normalnosti i koliko se nisu mogli složiti oko toga šta bi bilo normalno, a šta ne. Je li to prosječnost, poštivanje zakona, održavanje nepisanih pravila i obiteljske tradicije, nešto nametnuto ili nešto prihvaćeno?
U toj sceni se pokazuje koliko je stresan život u kriminalu; lako zarađen novac neizbježno prati i mnogo straha i neprestane napetosti. Zato je izlazak iz kriminala nekima značio već sam prelazak u svijet mirne, pa makar možda čak i dosadne normalnosti. Neko drugi, opet, vjeruje da je normalnost samo labav društveni dogovor koji niko u potpunosti ne slijedi. Naravno, riječ je o kompleksnom pitanju suživota i zajedničkog života, koje zahtijeva postavljanje društvenih normi, a samim tim i ograničavanje lične slobode.
U ovom procesu me najviše iznenadilo s kolikom su radošću osuđenici koji su učestvovali otvarali zahtjevna filozofska pitanja, naravno bez svijesti o tome da raspravljaju u okvirima starih i možda čak nerješivih dilema kojima su se filozofi bavili posljednjih dvije hiljade godina. Zapravo su naši osuđenici za svoje stavove imali jaču iskustvenu podlogu od mnogih filozofa. Normalnost u kojoj bi se svi osjećali normalno pokazuje se kao utopija. Po obrazovanju sam filozof, ali sam tokom snimanja morao sebi priznati da mi obrazovani ljudi možda razmišljamo čak i labavije i nepotrebno sofisticirano, sholastički. Misao nije vlasništvo intelektualaca, iako je rado prisvajaju. Misao je samo alat slobodnog duha. U tom smislu, naši zatvorenici su se pokazali kao izuzetno slobodni.
Drakonsko je pitanje koliko se kazneni sustav bavi čovjekom, koliko čini za rehabilitaciju počinitelja teških krivičnih djela u odnosu na onaj represivni dio, koji se tiče odrađivanja kazne. Zato se posebno zanimljivom čini najava da pripremate seriju od šest pedesetominutnih epizoda sastavljenu od materijala koji nije stao u film od kojih će posljednja prikazati situaciju dvije godine nakon snimanja u zatvoru. To je nešto čime se mediji u pravilu ne bave. Radite li već na toj epizodi i možemo li se nadati tračku svjetla u životu nakon odsluženja kazne?
Sa snimanjem smo počeli 2022. godine, a osuđenike koji učestvuju pratimo i snimamo i sada. Pratimo naslov „Kad izađem“. Neki su već na slobodi. Oni koji imaju podršku porodice relativno se brzo uključe u društvo. Jedan od naših osuđenika ima građevinsku firmu sa 25 zaposlenih radnika i sve radi legalno, dok jedan živi kod mame i još uvijek traži posao. Teže je onima kojima je ostalo samo kriminalno društvo. Teško je sve: nositi stigmu osuđenika, dobiti dokumente, pronaći stan, posao, obnoviti porušene odnose… U seriji ćemo moći opširnije govoriti o našoj filmsko-terapeutskoj saradnji u zatvoru, a prije svega ćemo pratiti njihove probleme pri uključivanju u društvo.