Raisa Răzmeriță: Elena je prva žena koju sam vidjela za volanom automobila

U malom moldavskom selu živi Elena, obična, jednostavna žena koja se bavi svakodnevnim seoskim poslovima. Povremeno, Elena postaje dobra vila koja brine o usamljenim starim osobama, djeci s posebnim potrebama i higijeni sela. Koncem godine oblači Djeda Mrazovo odijelo i, punog srca, sa svojim pomoćnicima-volonterima kupuje i raznosi poklone i uveseljava seljane. Moldavija je na putu ka EU i, u okviru predpristupne pomoći, međunarodna organizacija seoskim ženama pruža obuku o tome kako se kandidirati za dolazeće izbore. Uvijek aktivna Elena nezadovoljna stanjem u lokalnoj zajednici dolazi na ideju da se kandidira za načelnicu.

Kako ste prvi put upoznali Elenu i što Vas je potaknulo da pratite njezin put samootkrivanja i osnaživanja?

Iz istog smo sela i sjećam je se još iz djetinjstva. Bila je prva žena koju sam vidjela za volanom automobila! Tada su mnogi muškarci iz našeg sela radili u Moskvi i s obiteljima su komunicirali pismima, jer nismo imali telefone.

Jednom nam je Elena donijela pismo koje je moj otac poslao preko njezina supruga, koji se vraćao iz Moskve, i tako smo se zbližili. Kasnije bi nas, tokom zimskih blagdana, posjećivala odjevena kao Djed Mraz i donosila darove mojim mlađim sestrama. Već tada bilo mi je jasno da je Elena osoba koja okuplja ljude, povezuje ih i uvijek ih zna ohrabriti. U vrijeme odrastanja često su je zadirkivali zbog invaliditeta. Uspjela je postati srce našeg sela zahvaljujući svojim projektima i nevjerojatnoj energiji kojom zrači.

Prve kadrove snimili smo tokom jedne od njezinih blagdanskih akcija. Sjećam se da sam svom životnom i filmskom partneru Ionu, koji je poslije postao producent i direktor fotografije filma, pričala o svemu što Elena radi. Svake je godine prikupljala donacije i dijelila darove volonterima uključenim u njezine projekte, kao i osobama s invaliditetom u našem i okolnim selima. Ion ju je odmah poželio upoznati. Te iste zime, 2017. godine, počeli smo snimati. Vrlo brzo smo shvatili da se ispod njezine vedre i zarazne energije krije puno dublja priča koju vrijedi ispričati.

Često ste snimali kamerom iz ruke, što gledatelju daje dojam da Elenu pratite u stopu. Ona je osoba koja stavlja na kušnju ustaljene norme kako u obitelji, tako i u zajednici. Čini se da joj je bilo drago i uzbudljivo što je snimate. Je li Vam odmah otvorila vrata svog svijeta?

Snimanje kamerom iz ruke bilo je moja odluka od samog početka. Htjela sam da gledatelji imaju osjećaj kao da su dio malog svijeta kojem Elena pripada. U početku me najviše privukla njena neiscrpna energija dok je, prerušena u Djeda Mraza, obilazila selo. Doslovno je djelovala kao šareni otok nade usred sivila i blata.

Te blagdanske akcije savršeno pokazuju kakva je Elena, velikodušna, optimistična, uvijek spremna širiti radost i suočiti se sa svim preprekama. Dovoljno je pogledati izraze lica ljudi koje posjećuje, jednostavno se ozare. A riječ je o ljudima koje lokalne vlasti, pa često i njihova okolina, lako zaboravljaju.

Elena ulogu Djeda Mraza preuzima i zato što se nijedan muškarac nije javio da to učini, što puno govori o njezinoj predanosti zajednici. Ona je osoba koja se pojavi i preuzme inicijativu dok drugi ostaju po strani.

Rad na ovom filmu bio je ljubav na prvi pogled. Jednostavno osjetite povezanost čak i ako ju ne možete sasvim objasniti riječima. Elena je od početka djelovala karizmatično i otvoreno. No, najvažnije od svega bilo je to što nam je vjerovala. Tokom sedam godina snimanja imali smo privilegiju uživati njezino iznimno povjerenje i otvorenost. Upravo smo zato tokom cijelog procesa jako pazili da to povjerenje ne iznevjerimo. Sve do završetka postprodukcije jedna od mojih najvećih briga bila je da ostanemo vjerni njoj i odnosu koji smo zajedno izgradili.

Ono što Vašu junakinju sigurno izdvaja od ostalih izbornih kandidata jeste njena srčanost. Iskreno je emocionalno uključena u sve što radi i ulaže nevjerojatnu količinu energije u susrete s ljudima i nastojanje da ih pridobije za svoju kandidaturu. To se rijetko viđa u političkim kampanjama. Možda nema veliko političko iskustvo, ali itekako razumije potrebe svoje zajednice. Mislite li da je glavni razlog njezina izbornog poraza to što je žena?

Moglo bi se reći da jest, barem djelomično. Često zamišljam, da je Elena muškarac, bi li ljudi toliko često dovodili u pitanje njezinu sposobnost? Ili bi je prije svega procjenjivali po njezinoj odlučnosti, hrabrosti i liderskim kvalitetama? Od žena se često očekuje da najprije dokažu kako su dovoljno kompetentne da bi zaslužile povjerenje, dok se muškarcima puno lakše daje prilika uz pretpostavku da će s vremenom naučiti i dorasti ulozi.

S druge strane, važno je uzeti u obzir i okolnosti koje su Elenu dovele do te točke. Uloge koje je preuzimala – a koje mnoge žene podrazumijevaju – ostavljale su joj vrlo malo vremena i prilika da ulaže u vlastito obrazovanje i osobni razvoj. Ne mislim da je izgubila izbore samo zato što je žena. Izborni rezultati uvijek ovise o mnogo čemu. Ali vjerujem da je činjenica da je žena snažno utjecala na način na koji su je ljudi doživljavali, na kriterije po kojima su je procjenjivali, pa i na put koji ju je uopće doveo do toga.

Njena tradicionalna obitelj očekuje da poštuje staru majku, odgaja djecu, bude oslonac suprugu i da radi isto što i drugi seljani. No, ona je odlučna razvijati se kao osoba i sama oblikovati svoju budućnost. Ne samo da u slobodno vrijeme odlazi na radionice koje organizira međunarodna organizacija, nego i dok radi sluša online obuke i želi se upisati na fakultet. U svemu tome otkriva uzbuđenje, mogućnost za promjene i za drukčiji život. Koliko su danas u Moldaviji ljudi spremni suprotstaviti se takvim tradicionalnim očekivanjima i koliko u tome uspijevaju?

U našoj kulturi postoji snažno uvjerenje da najmlađe dijete treba ostati uz roditelje i brinuti o njima. Elena se našla upravo u takvoj situaciji, i to ne sasvim svojom voljom. Svijet u kojem živi pritišće je, a mislim da se to u filmu jasno vidi.

Kad odlazi na edukacije u grad, kao da naraste nekoliko centimetara – ramena su joj opuštena, pogled otvoren, a cijelim bićem djeluje slobodnije. Kod kuće, međutim, njezina svjetlost kao da se priguši. Kao najmlađa kći naslijedit će majčinu kuću, cijeli taj prostor. Ali s njim, čini mi se, nasljeđuje i mnogo više od zidova – očekivanja, obveze i emocionalni teret. Sve to nosi sa sobom, htjela to ili ne.

Nisam namjerno htjela povući izravnu paralelu između Eleninog životnog puta i razvoja naše zemlje, ali mislim da se ona tokom filma prirodno nameće. Elena je u mnogočemu proizvod sredine u kojoj je odrasla. Nakon desetljeća tokom kojih gotovo nije ni znala izraziti vlastite potrebe, počinje shvaćati da želi više – više različitih iskustava, obrazovanje, osobni razvoj. Dolazi do trenutka u kojem mora odlučiti kojim će putem krenuti. Na neki način, i Moldavija, zajedno sa svojim stanovnicima, nalazi se na sličnoj prekretnici.

Selo je za Elenu i snažan simbolički prostor. Odrasla je okružena ženama, ali nijednu nije vidjela u politici. U patrijarhalnoj seoskoj sredini iznimno je teško biti društveno i politički aktivna žena, kada vas odmalena uče da ne privlačite pozornost, da gledate svoja posla i brinete isključivo o vlastitom kućanstvu. No, Elena ne odustaje. Gdje god se nađe, ostaje vjerna sebi. Ono što me kod nje najviše fascinira jest to što je dobrota gotovo njezin instinkt za preživljavanje. Kao da crpi snagu iz pomaganja drugima. Nekome takva nesebičnost može izgledati kao naivnost ili ludost, ali upravo je to Elena. A ljudi poput nje, čini mi se, postaju sve rjeđi u svijetu u kojem živimo.

Šta Elena danas radi? Studira li psihologiju? Hoće li se ponovo kandidirati za načelnicu?

Elena ovih dana ostvaruje jedan od svojih najvećih snova, upravo je završila prvu godinu preddiplomskog studija socijalnog rada na Fakultetu društvenih znanosti i obrazovanja. Na fakultet je primljena samo nekoliko tjedana prije svjetske premijere našeg filma. To je nešto što joj je godinama izmicalo iz razloga na koje nije mogla utjecati.

 

Donedavno joj zastarjeli zakoni nisu ni dopuštali da se prijavi na studij. Kada se to napokon promijenilo, prošlog je ljeta prodala kravu, svoj najsigurniji izvor prihoda, kako bi platila školarinu. Istodobno nastavlja provoditi svoje projekte u selu. Mnogi su joj govorili da bi trebala otići u neku sredinu u kojoj bi njezin trud bio više cijenjen. Drago mi je što je odlučila ostati i odbila sve te prijedloge. To mi je bio jasan dokaz da ono što radi nikada nije bilo motivirano političkim ambicijama i da je politika nije obeshrabrila niti joj oduzela želju da mijenja stvari nabolje.

 

Zato vjerujem da Elenina priča ovdje ne završava. I dalje slijedi svoje snove s nevjerojatnom upornošću iz koje svi možemo nešto naučiti. A ko zna – možda ćemo je jednog dana ponovno gledati u izbornoj utrci, ovog puta još spremniju i sigurniju u sebe.