Objave

Kosara Mitić: Nikada me nije zanimalo šokirati publiku ni iskorištavati traumu

Inspiriran stvarnim događajem koji je uzdrmao regiju, film „17“ donosi priču o djevojci Sari, njezinoj traumi i snazi da se nosi s posljedicama iste. Film će biti prikazan u Takmičarskom programu – dugometražni igrani film 32. Sarajevo Film Festivala.

Godinu nakon što je film „17“ nagrađen na CineLinkovom programu Work in Progress, rediteljica Kosara Mitić vraća se u Sarajevo s dovršenim filmom. „17“ predstavlja priču o povučenoj sedamnaestogodišnjakinji Sari koja tokom maturalnog putovanja od cijelog razreda mora sakriti veliku tajnu, a kada se putovanje otme kontroli, između nje i djevojke iz razreda stvorit će se neočekivano prijateljstvo koja će ih zauvijek obilježiti. Inspiriran stvarnim događajem koji je uzdrmao regiju, debitantski dugometražni film Kosare Mitić intimna je priča o traumi, šutnji, izolaciji i ženskoj solidarnosti. Umjesto da događaju pristupa senzacionalistički i s ciljem da šokira publiku, rediteljica nudi film koji pažljivo pristupa žrtvama nasilja, posljedicama s kojima su se prisiljeni nosit, te načinima na koje te posljedice pokušavaju nadvladati.

Film „17“ predstavljen je i nagrađen u programu CineLink Work in Progress na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Što Vam je ta nagrada značila i kakav je osjećaj vratiti se godinu kasnije sa završenim filmom?

CineLink Work in Progress bio je jedan od prvih trenutaka u kojima je film „17“ doista zakoračio u svijet i susreo se s ljudima izvan našeg autorskog tima. Dobivanje nagrade nije bilo samo priznanje filmu nego i iznimno važna emocionalna podrška u osjetljivoj fazi procesa. Kada snimate svoj prvi dugometražni film prolazite kroz brojne trenutke sumnje i nesigurnosti, a povjerenje institucije poput Sarajevo Film Festivala dalo nam je snagu da nastavimo štititi samu srž priče. Što je još važnije, CineLink je film „17“ predstavio festivalskim selektorima, distributerima i drugim profesionalcima iz filmske industrije koji su od tog trenutka postali dio njegova putovanja. Povratak u Sarajevo godinu poslije, sa završenim filmom, vrlo je emotivan. Na neki način imam osjećaj da se zatvorio krug. Sarajevo je bilo uz nas dok je „17“ još bio samo san, stoga mi iznimno mnogo znači vratiti se i napokon prikazati film ljudima koji su u njega vjerovali još u najranoj fazi.

Budući da je ovo Vaš debitantski dugometražni film, koji su bili najveći izazovi prijelaza s kratkometražnih na dugometražni projekt? Što Vas je u tom procesu najviše iznenadilo?

Prijelaz s kratkometražnog na dugometražni film bio je golem korak, ne samo zbog opsega produkcije, nego i zbog emocionalne odgovornosti koju donosi pripovijedanje duže priče. U kratkom filmu možete istraživati jedan trenutak ili određeni osjećaj, dok dugometražni film od vas traži da ostanete uz likove tokom mnogo duljeg putovanja i razumijete sve nevidljive slojeve koji se kriju iza njihovih postupaka. Najveći je izazov bio zadržati emocionalni intenzitet Sarine priče, a istodobno ostaviti dovoljno prostora za cijeli svijet koji je okružuje: skupinu tinejdžera, njihove odnose, atmosferu putovanja i šutnju koja obavija ono što joj se događa. Izazovno je bilo i raditi s mladim glumačkim ansamblom te voditi ih kroz vrlo zahtjevan materijal, a pritom zaštititi njihovo povjerenje i ranjivost.

Najviše me iznenadilo koliko me sam film tokom procesa naučio. Krenula sam s vrlo jasnom idejom o onome što želim istražiti, ali glumci, osobito Eva, lokacije i ritam snimanja otkrili su mi nove dimenzije priče. Shvatila sam da stvaranje dugometražnog filma ne znači kontrolirati svaki detalj, nego stvoriti prave uvjete kako bi nastalo nešto istinito. To otkriće bilo je jedan od najljepših trenutaka u radu na filmu, ali me istodobno naučilo poniznosti. Dirnulo me koliko su se duboko glumci i članovi ekipe povezali s pričom te koliko su vlastitih iskustava i senzibiliteta unijeli u film. Snimanje dugometražnog filma ne podrazumijeva samo snažnu rediteljsku viziju, nego i stvaranje prostora u kojem se ta vizija može podijeliti s drugima i kroz njih preobraziti.

Novine su, 2016. godine, izvještavale o slučaju makedonske studentice i uznemirujućem događaju tokom apsolventskog putovanja. Pojedini elementi te priče podudaraju se s onime kroz što prolazi Sara, protagonistica Vašeg filma. Jeste li bili upoznati s tim slučajem i je li on na neki način utjecao na film? Kako pristupate tako osjetljivim temama, a da ih ne pretvorite u senzacionalizam?

Poticaj za snimanje filma proizašao je upravo iz tog stvarnog događaja. Najviše me zaokupila činjenica da niko nije znao da je djevojka trudna. To me uznemirilo više od samog čina, jer nije razotkrilo samo pojedinačni, nego kolektivni propust. Kada se bavite tako osjetljivim temama, smatram da je nužno izbjeći senzacionalizam. Nikada me nije zanimalo šokirati publiku ni iskorištavati traumu. Umjesto toga, željela sam ostati blizu Sari, njezinom emocionalnom iskustvu te istražiti šutnju, izolaciju, sram i način na koji društvo često iznevjeri mlade žene kada se nađu u ranjivoj situaciji. Nadala sam se da ću stvoriti prostor za suosjećanje i promišljanje, a ne za osuđivanje ili spektakl.

Sara je većinu filma tiha i povučena, no glumica Eva Kostić daje joj nevjerojatno snažnu energiju. Kako ste vas dvije razvijale unutarnji život lika i što vam je bilo najvažnije tokom rada na posebno teškim scenama koje prikazuju bol i traumu?

Eva je od samog početka razumjela da se tom liku ne može pristupiti samo kroz psihologiju. Sara je osoba koja je naučila preživljavati tako što je postala gotovo nevidljiva. Njezina šutnja nije praznina, ona je jezik za sebe. Mnogo smo vremena provodile razgovarajući ne samo o onome što Sara osjeća, nego i o svemu što nije sposobna izraziti. Njezin smo unutarnji život gradile kroz sitne detalje, sjećanja, tjelesne osjete i teret koji nosi u tijelu, a ne kroz dijalog. Kod zahtjevnih scena bilo je presudno da se nikada ne pretvore u patnički performans. Nisam željela estetizirati traumu, niti od Eve tražiti da „pokazuje bol“. Umjesto toga, usredotočila sam se na to da zaštitim Evu i stvorim okruženje potpunog povjerenja. Svaka je scena bila pažljivo pripremljena, unaprijed raspravljena i snimana s velikom pažnjom i brigom. Najvažnija mi je bila iskrenost. Trauma često izgleda tiho. Može postojati u ukočenom tijelu, u odgođenoj reakciji ili u nemogućnosti govora. Željela sam da publika osjeti Sarinu emocionalnu stvarnost, a ne da samo svjedoči njezinoj patnji. Eva je ulozi pristupila s iznimnom emocionalnom preciznošću. Imala je povjerenje u tišinu, a upravo je ta hrabrost omogućila Sari da postane lik čiji se unutarnji svijet snažno osjeća čak i kada gotovo ništa ne govori.

Djevojaštvo je često obilježeno trenucima intenzivnih ženskih prijateljstava, ali ti odnosi mogu biti i krhki i složeni. Što Vas je najviše zanimalo u prikazivanju prijateljstva između Sare i Line?

Sara i Lina ne poznaju se previše dobro, ali postupno grade povezanost kroz sitne geste, a ne kroz razgovore. Za mene je takva vrsta solidarnosti iznimno snažna. Ona ne proizlazi iz toga da imate sve odgovore, nego jednostavno iz odluke da ostanete uz nekoga u trenutku njegove najveće ranjivosti. Njihov je odnos namjerno nesavršen. Lina ne može u potpunosti razumjeti ono kroz što Sara prolazi, a Sara nikoga nije u potpunosti spremna pustiti blizu sebi. No, čak i unutar tih ograničenja Lina nudi Sari nešto što joj je tokom cijelog filma nedostajalo: mogućnost da bude viđena bez osuđivanja. Mislim da je djevojaštvo često određeno upravo takvim intenzivnim, prolaznim odnosima. Oni mogu biti krhki, ali mogu postati i slamka spasa. Kroz Saru i Linu željela sam istražiti kako se empatija može pojaviti između dviju mladih žena koje se istodobno nose s vlastitim nesigurnostima. U filmu koji govori o šutnji i izolaciji njihovo prijateljstvo postaje tih čin otpora. Ono nas podsjeća na to da čak i najmanja gesta brige može promijeniti tok nečije priče.

Radnja filma odvija se tokom srednjoškolskog maturalnog putovanja. Kako ste pristupili odabiru mladog glumačkog ansambla i koji su bili glavni izazovi rada s mladim glumcima na tako emocionalno zahtjevnom materijalu?

Odabir mladog glumačkog ansambla bio je vrlo osjetljiv i važan proces, jer cijeli film ovisi o tome hoće li gledatelji povjerovati da su to stvarni mladi ljudi koji se poznaju godinama. Nisam tražila samo glumce sposobne odigrati pojedinačne uloge, nego i odgovarajuću grupnu kemiju; sitne geste, napetosti, prijateljstva i tišine koje postoje među tinejdžerima. S Evom i ostatkom mlade glumačke ekipe provodili smo vrijeme gradeći međusobno povjerenje prije početka snimanja. Budući da je materijal emocionalno težak, osobito za tako mlade glumce, moja je prva odgovornost bila stvoriti sigurno okruženje u kojem mogu istraživati svoje likove, a da se pritom ne osjećaju izloženo ili izloženi pritisku. Zahtjevnim smo scenama uvijek pristupali kroz emocije i iskustva likova, a nikada kroz intenzitet samog događaja. Najveći je izazov bio zaštititi ih, a istodobno od njih kao izvođača tražiti da posegnu za vrlo dubokim emocijama, no iznenadile su me njihova zrelost i osjetljivost. Filmu su dali mnogo iskrenosti i intuicije, a brojni trenuci koji djeluju najautentičnije proizašli su upravo iz njihova vlastitog razumijevanja likova.

Pozadinska buka iznimno je izražena u filmu i uranja gledatelja u atmosferu kaotičnog putovanja. Kako ste zvukom i atmosferom izrazili Sarinu izoliranost unutar skupine?

Zvuk je bio jedno od najvažnijih pripovjednih sredstava u filmu. Od samog smo početka željeli da publika doživi svijet onako kako ga doživljava Sara. Buka autobusa, muzika, razgovori, smijeh i neprestano kretanje stvaraju glasno okruženje u kojem se čini da su svi međusobno povezani, dok Sara postaje sve izoliranija. Umjesto da usamljenost izrazimo tišinom, odlučili smo se za suprotan pristup. Svijet oko nje glasan je i pun života, ali ona je od njega emocionalno odvojena. Taj je kontrast postao ključan za izražavanje njezina unutarnjeg stanja. Često najprije čujemo skupinu, prije nego što je doista vidimo, dok Sara ostaje emocionalno udaljena, gotovo progutana atmosferom koja je okružuje. Pomno smo radili na oblikovanju zvuka kako bismo publici omogućili da se osjeća kao da je zaista u situaciji. Svaki sloj zvuka trebao je poduprijeti Sarin subjektivni doživljaj, a ne samo reproducirati stvarnost. Nadala sam se da publika neće samo promatrati njezinu izoliranost, nego da će je osjetiti iznutra.

Film sadržava eksplicitne prizore seksualnog nasilja. Kakvu ste odgovornost osjećali kao autorica kada ste odlučivali kako prikazati te trenutke? Smatrate li da je seksualno nasilje moguće prikazati, a da te scene ne budu eksploatacijske?

To je vjerojatno bila odgovornost koju sam najsnažnije osjećala tokom cijelog procesa. Od samog početka znala sam da ti prizori, ako ih uključimo, moraju postojati zbog emocionalne istine priče, a ne zato da bi šokirali, provocirali ili zadovoljili znatiželju. Pitanje nikada nije bilo kako nasilje učiniti dramatičnijim, nego kako prikazati njegove posljedice za osobu koja ga je doživjela. Vjerujem da je seksualno nasilje moguće prikazati na način koji nije eksploatacijski, ali to zahtijeva stalnu svijest o perspektivi iz koje se priča pripovijeda. Kamera nikada ne smije postati voajerska, mora ostati uz osobu koja je preživjela nasilje i usredotočiti se na njezino emocionalno iskustvo, a ne na sam čin. Taj je pristup usmjeravao sve naše kreativne odluke, od kadriranja i glumačkih izvedbi do montaže i oblikovanja zvuka. Jednako je važno bilo stvoriti sigurno okruženje tokom produkcije. Jako smo pazili na sve i imali vrlo otvorenu komunikaciju kako bi svi uključeni razumjeli svrhu tih scena i tpkom cijelog procesa osjećali se zaštićeno. U konačnici, „17“ nije film o samom nasilju. To je film o onome što dolazi nakon njega, o šutnji, izolaciji, osjećaju krivnje i otpornosti mlade djevojke koja pokušava pronaći put natrag k sebi.