Objave
Zvonimir Jurić: Samo je kamen nevin
U filmu „Male stvari“, dvije sestre vraćaju se na izolirani hrvatski otok u rodnu kuću, a u jednom vikendu pod istim krovom stari sukobi, odgovornosti i napetosti isplivat će na vidjelo.
Hrvatski redatelj Zvonimir Jurić ove godine u Sarajevo dolazi s filmom „Male stvari“, intimnom obiteljskom dramom u kojoj dvije sestre dolaze na izolirani otok posjetiti brata i oca, no njihov boravak na otoku i prodaja obiteljske zemlje natjerat će ih da preispitaju odnose, odgovornosti i neriješene sukobe. Jurić u filmu okuplja izvrsnu glumačku postavu koja tihim, suptilnim i preciznim izvedbama gradi atmosferu filma koja ostavlja dojam ne samo otočke, već i osobne izoliranosti likova.
„Male stvari“ film je inspiriran kratkom pričom „Četvrti kralj“ Jurice Pavičića, koji je i koscenarist filma. Kako je došlo do suradnje s Pavičićem? Što Vas je u njegovoj kratkoj priči nadahnulo?
Jurici i meni je ovo druga suradnja, tako da, rekao bih, poznajemo jedan drugog prilično dobro i radne navike jednog i drugog. Jurica poznaje i razumije Dalmaciju. Napisao je i odličnu knjigu eseja i publicističkih tekstova o Dalmaciji, „Knjiga o Jugu“. Kratka priča „Četvrti kralj“, uostalom kao i sve njegove priče, uvjerljivo je socioekonomski usidrena u stvarnost Dalmacije koju opisuje, što je važno za nekog poput mene koji dolazi iz kontinentalnih krajeva. Priča nam je poslužila kao inspiracija, a pravi rad smo obavili razgovarajući i pišući.
Riječ je o scenariju koji se narativno ne oslanja toliko na događaje, koliko na međuljudske odnose. Koji su bili najveći izazovi pri pisanju scenarija?
Napravio sam obimno istraživanje u vezi života na manjem otoku. Otok Ist u zadarskom akvatoriju, koji ima 200 stanovnika, bio mi je neka vrsta laboratorija. U višekratnim posjetima tom otoku sprijateljio sam se s umirovljeničkim parom Vlasanović, kod kojih sam boravio i koji su mi odgovorili na stotine pitanja na temu kako je to živjeti, posebno zimi, na malom otoku. Hvala im na tome, posebno Diani Vlasanović. Nakon toga, Jurici i meni se činilo da su mali događaji tj. male stvari dovoljne za ispričati ovu priču. Odatle i naziv filma.
Film prati obitelj tokom jednog vikenda: oca, dvije kćeri, jednog sina i dvoje unuka. Marija Škaričić i Ivana Roščić izvrsne su kao sestre, dok je Izudin Bajrović sjajan u ulozi oca. Koliko je obiteljska dinamika bila već upisana u scenarij, a koliko je toga ovisilo o samim glumcima i njihovim interpretacijama likova? Čemu najviše pridodajete pažnje pri radu s glumcima?
U mom slučaju, ključno je imati radnu, ali ujedno i opuštenu atmosferu. Glumci su pozvani uvijek predlagati svoja rješenja. Ja ću ih sasvim sigurno sa strpljenjem saslušati. Oni će igrati i dati život riječima na papiru (scenariju). Želim da se glumci i naturščici osjećaju ugodno u radu na filmu. Prvo, jer je to ljudski, drugo, zato jer mogu dati najviše ako se ne osjećaju ugroženi ili u grču. Napravim im kavu, pričamo, zatim i radimo. Kasnije žanjemo to što smo posijali. Rad s glumcima ovisi o mnogim faktorima. Treba u svemu tome imati i sreće.
U filmu glumi i Juraj Lerotić, inače reditelj koji je svoj glumački debi ostvario u vlastitom filmu „Sigurno mjesto“. Kako je Lerotić postao dio glumačke postave? Što vam je bilo najvažnije pri stvaranju njegovog lika?
Juraja poznajem dvadesetak godina. Prijatelji smo. Imao sam dojam da on može odigrati tu ulogu. Uostalom, uvjerio sam se u to gledajući njegov film „Sigurno mjesto“. Pozvao sam ga na audiciju i ulogu je dobio. Juraj je iznimno metodična osoba, tako da smo proveli mnogo vremena razgovarajući o liku koji je odigrao. Nije nas zanimalo što je njegovom liku točno, to jest što on iznutra osjeća, već što on radi ili ne radi. Rekao bih da je to neka vrsta bihevioralnog pristupa u razmišljanju o liku.
I sami ste reditelj koji iza sebe ima podosta glumačkih ostvarenja. Smatrate li da reditelji koji se okušaju u glumi mogu bolje razumjeti glumce te posljedično biti bolji reditelji?
Mislim da nije nužno, ali pomaže vam kao redatelju da shvatite kako je to biti ispred kamere. Procesi kroz koji glumci prolaze postanu razumljiviji kada stanete u njihove cipele.
Otočka atmosfera iznimno je važna za ovaj film. Kako ste izabrali lokaciju za snimanje? Mislite li da je upravo ta izoliranost otoka ključna za atmosferu filma ili je riječ o priči koju bismo mogli smjestiti i negdje drugdje?
Privlačna su mi mjesta koja su izolirana, izdvojena, nedostupna. Možda zato jer su u mojoj mašti gradska mjesta već potrošena. Teško mi je prisiliti se sjesti za laptop i početi smišljati priču koja se odvija u velikom gradu. Ja tu ne mogu puno napraviti, nego slijediti to ograničenje. To je i oslobađajuće - kada nemate izbora. Rado ću gledati nečiji film koji se odvija u gradu, ali gotovo uvijek ću težiti da svoj film smjestim u slabije nastanjenim mjesta.
Kada je u pitanju ovaj film, ali i vaš autorski izričaj općenito, biste li rekli da su mikrokozmosi, poput ovog koji je predstavljen u „Malim stvarima“, ono što Vas pretežito zanima kao scenarista i reditelja?
Na sreću, ne znam što me sve zanima. Volim da se film "kupa" u atmosferi, to znam. Pjesnik Paul Valery kaže da je svaka pjesma oscilacija između smisla i zvuka. Ako je u njegovoj jednadžbi smisao ono što je značenje koje dobijete iz naracije, to jest iz slijeda događaja, ono što on naziva zvukom ja bih nazvao atmosferom, nešto što je manje opipljivo. Želim reći, kada se počinjem baviti nekim novim filmom ne počinjem sa smislom, već sa osjećajem. Pritom osjećaj nije nevina stvar sama po sebi. I naši osjećaji su kolonizirani našim mislima. Samo je kamen nevin.