Filip Grujić i Aleksa Borković: Humor je u svijetu koji gori postao odbrambeni mehanizam

Kultno vozilo kragujevačke Zastave, kako obožavano tako i kuđeno od onih koji su ga vozili, bilo je apsolutno najveći izvozni poduhvat jugoslovenske automobilske industrije. Dočekan na tlu SAD-a kao najpoželjniji jeftini mali automobil i automobil godine 1986., u kratkom je periodu prešao put od zvijezda do trnja i zakitio se titulom najgoreg automobila. Priču o njemu pričaju momci koji su mlađi od yuga. Njihova sjećanja su, zapravo, sjećanja na roditeljske priče kako o vozilu tako i o socijalizmu, pa se čini da je odlazak na ovo putovanje više plod želje za dobrom zafrkancijom nego istraživačka misija o tome kako je najbolje vozilo postalo najgore. 

Yugo kojim ste putovali stvarno se ponašao kao da je živ i kao da ne želi da putovanje prođe glatko. Zvuci kao iz filma strave i užasa, mjenjač koji hvata samo rikverc, poludjeli brzinomjer... Prethodno ste imali vozačkog iskustva sa yugom. Jeste li, u pripremnoj fazi i prije polaska, očekivali da ćete imati ovoliko i ovakvih problema sa vozilom? 

 

Filip Grujić: Zapravo, kao što sam i pomenuo u filmu, u yugu prije snimanja filma nikad nisam svjesno bio; nakon porodilišta su me unijeli u njega, dovezao me je u stan, moji roditelji su ga imali od kad su se upoznali, do trenutka kad su se i razišli i od tad za mene je yugo, kao i Jugoslavija, samo neka vrsta fikcije. Prostor koji smo tek sad osvojili. Zatim smo tek kroz pripremu putovanja i kasnije samo putovanje, počeli da upoznajemo automobil, da razaznajemo njegove zvukove, emocije, štucanja i poskakivanja, da vidimo kad je umoran i kad mu treba odmor, ali i kad je raspoložen za vožnju. Yugo zaista jeste bio živ organizam, mi smo upoznavali njega i on je upoznavao nas. Ali moram da kažem, više smo se mi prilagođavali njemu i mijenjali rutu putovanja kako se njemu prohtije (na primjer, ako se pokvari, mi umjesto na jug idemo na sjever, jer samo tamo zna naša dijaspora da ga popravi). Tako da, srećni smo što smo imali toliko problema, zato što su ti problemi okosnica filma, ali i podsjećanje da nije sve u brzini, ima nešto i u tome da negdje ostaneš duže nego što si planirao. 

 

Aleksa Borković: Yugo nas je, dakle, usporio, a spor ritam je nešto što mom karakteru prija. Upravo iz razloga koje je Filip pomenuo - tako se sklapaju prijateljstva, i sa yugom i sa saputnicima i sa slučajnim i neslučajnim prolaznicima.

 

Aleksa Borković: Mislim da je humor, u svijetu koji gori, vjerovatno postao odbrambeni mehanizam. Međutim, humor također otvara prostor za autoironiju, koju objeručke prihvatam. Kada su se desile prve projekcije, pogotovo one na našim prostorima, nekako sam osjetio olakšanje zato što su ljudi reagovali na taj humor. Prepoznali su se u situacijama i otvorili ka jednom narativu koji je iz druge perspektive - nas koji nismo proživjeli ono što mnogi koji gledaju film jesu.

 

Filip Grujić: Bilo bi neiskreno pričati ovu priču bez svjesnosti da je sama sitaucija pomalo apsurdna. Vidjeti yugu na američkim putevima, pored ogromnih kamiona i pick-upova, već je samo po sebi smiješan prizor. Nama je ipak bilo važno da ovaj film ne bude podsmijevanje automobilu i ljudima koji su ga pravili, da yugo ne bude samo šala, već da ima i svoje razloge zašto je u tom društvu, u tadašnjoj reganovskoj Americi bio predodređen da bude šala. Da objasnimo i kako je politička sitaucija tih godina odredila yugin put već unaprijed. Ali smo svejedno odlučili da se ne plašimo smijeha, da se ne plašimo da budemo i mi i yugo povremeno smotani, da se ne plašimo da budemo iskreni u tome. Vjerujemo i da će publika u Sarajevu prepoznati apsurd i smijati se i uživati u putovanju s nama.

 

 

Aleksa Borković: Da, moglo bi se reći da smo snimili road dokumentarac, a sve te bizarnosti su ipak očekivani dio putovanja. Amerika je prosto velika zemlja, statistički je nemoguće da ne nastanu najrazličitija vjerovanja u najrazličitije mitove.

 

Filip Grujić: Baudrillard kaže da se Amerika bolje upozna na putu, nego kroz sociološka istraživanja. Ali put je nešto što zasljepljuje, što opčinjava, što sasvim zamagljuje život sa strane i ukida bilo kakvu mogućnost promišljanja. Tako da, ovo jeste dokumentarac puta, ali voiceover mu daje jednu melanholičniju crtu, koja je imala vremena da promisli stvari - tako da je ovo dokumentarac puta koji je prošao. A to je sasvim drugačija emocija.

 

Aleksa Borković: Mislim da je ovdje prije svega Filipov eklektičan  ukus doprinio otvaranju ka duhovitim i hrabrim izborima. Veliki posao je tu napravila i Kristina Todorović, koja je svojim sjajnim osjećajem za ritam, kako u filmskoj montaži, tako i u muzici, doprinjela muzičkoj slici filma. Kada je u pitanju komponovana muzika, tu je također Filip napravio dobru procjenu oko odabira saradnika - Boška Mijuškovića, koji je u potpnosti prepoznao našu energiju i artikulisao je kroz soundtrack koji savršeno preslikava naš osjećaj na putu. Onaj koji je mladalački, prepun želje za nečim nepredvidivim.

 

Filip Grujić: Bilo nam je važno da napravimo zanimljiv kontrast između američkih predjela i muzike sa naših prostora. Sjećam se kad sam jednom putovao kroz Ameriku sa kumom koji živi u Kanadi duže od pedeset godina; vozili smo se kroz Kaliforniju, a on je pustio vojvođanske tamburaše. Taj spoj, odnosno ta mješavina nečega što je tu i nečega što je ostalo tamo; to nam je bilo važno da prikažemo, jer i naš američki yugo je jedan emigrant.

 

Stigli ste do cilja. I, šta sad? 

Aleksa Borković: Taj cilj, srećom, nije bio konačan, pa ćemo put nastaviti i mi i yugo. Svako na svoju stranu, a možda nam se putevi ponovo ukrste, ko zna. 

 

Filip Grujić: Meni se to pitanje, ipak, vraćalo mjesecima poslje snimanja, jer sam znao da je prošlo nešto što više nikad neću moći da iskusim prvi put. Ni snimanje filma, ni takvu avanturu. I osjećao sam veliku prazninu zbog toga prilikom povratka u realnost. Ali srećom, kao što kaže Aleksa, neki novi ciljevi su se pojavili. Neke nove stvari su postale važne. Neki novi životi počinju.