SVE ŠTO NIJE U REDU S TOBOM: Film o gubitku, usamljenosti i prijateljstvu

Rediteljica i ekipa filma SVE ŠTO S TOBOM NIJE U REDU jutros su prisustvovali konferenciji za medije u Narodnom pozorištu, uoči večerašnje svjetske premijere u okviru Takmičarskog programa – dugometražni igrani film 32. Sarajevo Film Festivala. Najnovije ostvarenje Urše Menart, autorice već dobro poznate Festivalskoj publici, donosi dubok prikaz odnosa dviju kompleksnih djevojaka koje pokušavaju pronaći svoj put kroz maglu usamljenosti, depresije i životnih izazova.

 

Na početku razgovora, Urša Menart se osvrnula na ideju koja je pokrenula ovaj film.

„Počela sam se zanimati za priče o ljudima koji se upoznaju putem interneta. Bilo je fascinantnih priča o tome šta su ljudi izmišljali o svojim životima samo da bi privukli pažnju na internetu“, objasnila je Menart.

 

Rediteljica je naglasila da je prva faza rada na filmu završena neposredno prije izbijanja pandemije koronavirusa, i to tokom njenog porodiljskog odsustva – perioda u kojem se i sama suočila s dubokom izolacijom:

„Bilo mi je inspirativno to da je neko spreman ostaviti sve što ima kod kuće. Porodicu, prijatelje, život…samo da bi otišao upoznati nekoga s kim se sprijateljio putem interneta. Željela sam istražiti na šta smo sve spremni samo da ne budemo sami.“

 

Iako počiva na jednostavnoj premisi, film nosi slojevitost svojih protagonistica, koje neprestano balansiraju na tankoj granici između simpatije publike i moralne osude.

 

„To se zove ljudskost“, dodaje Menart uz smijeh. „Nisam željela stvarati likove koji su žrtve. Željela sam da ne budu potpuno bez nade, bez obzira na to koliko su njihovi načini da pronađu izlaz bili trapavi.“

 

Pravovremeni odabir glumačke postave bio je, kako ističe rediteljica, ključni korak u stvaranju ove filmske priče.

 

„Morala sam biti veoma temeljita i biti sigurna da neću pogriješiti. Ono što mi se sviđa kod Anuše i Klare jeste to što su u film unijele potpuno različite energije. Na papiru bi oba lika, Maruša i Alja, mogla djelovati kao hladne, manipulativne žrtve, ali su ih ove dvije djevojke svojim interpretacijama učinile mnogo dubljima.“

 

Glumice su potvrdile da je takav rezultat plod dugotrajnih i temeljnih glumačkih priprema. „Trebala nam je cijela godina da uđemo u Uršinu glavu. To nam je omogućilo mnogo slobode na setu i na kraju smo mogle komunicirati bez riječi“, kazala je Klara. „Osjećala sam se veoma sigurno“, dodala je Anuša.

 

Budući da jedan od likova utjehu od usamljenosti pronalazi u svom psu, rediteljica je podijelila i iskustvo rada sa životinjama na setu.

 

„Bio je to veoma dug proces jer je ovo prvi put da je ovaj pas glumio u filmu. Mislim da je na kraju problem bio u tome što ga nismo mogli natjerati da se loše ponaša. Bio je prosto previše dobro dresiran!“, ispričala je Menart.

 

Izražavajući zahvalnost filmskoj ekipi i producentima na potpunoj kreativnoj slobodi, Menart je snimanje opisala kao izuzetno ugodno i zabavno iskustvo. Na samom kraju, osvrnula se i na važnost snimanja završnih kadrova na obali mora.

 

„More me smiruje jer me podsjeća na to koliko smo zapravo mali i beznačajni.“