Urša Menart: Ljudi općenito podcjenjuju važnost prijateljstava

Pet godina nakon što je film prvi put predstavljen na CineLink Co-Production Marketu, slovenska rediteljica Urša Menart vraća se u Sarajevo s ostvarenjem „Sve što nije u redu s tobom“. Kroz priču o Maruši, mladoj ženi koja se bori s gubitkom majke, i Alji, tajanstvenoj, ali intrigantnoj ženi koju upoznaje na internetu, film istražuje pojam intimnosti u digitalnom dobu. Pozicioniran između Slovenije i Njemačke, film promatra kako migracija i promjenjivi krajolici mogu preoblikovati čovjekov osjećaj identiteta i pripadnosti. Umjesto da protagonistice svodi na njihove traume, film im pristupa s nježnošću, humorom i emocionalnom slojevitošću, otkrivajući dvije žene čiji su pokušaji da dopru jedna do druge iskreni, iako im je prijateljstvo konstantno na krhkim nogama. Na kraju, film tjera gledatelja da se zapita u što smo spremni povjerovati, što oprostiti i koliko riskirati kako bismo nekoga zadržali uz sebe te mogu li se osjećaj pripadnosti i smisao života ikada pronaći u drugoj osobi.

 

 

Sarajevo, a posebno CineLink, bili su nam važni jer su nam dali prvi nagovještaj da bi film mogao biti zanimljiv publici, kao i samopouzdanje da nastavimo dalje. Sjećam se prvog susreta s Elmom Tataragić i načina na koji me njezino zanimanje za priču navelo na pomisao da u njoj doista možda ima nečega. Jako sam sretna što se mogu vratiti ovdje na premijeru filma.

 

 

Mnogo sam čitala o mladim ženama koje na internetu stvaraju potpuno nove identitete i o ljudima koji se s njima sprijateljuju. Posebno me fasciniralo to što se često radilo o mladim ženama koje žive u nekom zabačenom mjestu i jednostavno su vrlo usamljene. Još su mi zanimljiviji bili ljudi koje takve osobnosti privlače te je upravo to bila perspektiva o kojoj se u pričama i člancima koje sam čitala nije mnogo govorilo. Tako sam počela razmišljati o tome kakva bi to osoba mogla biti, netko tko bi otputovao daleko samo kako bi upoznao osobu koju poznaje s interneta. Upravo kada sam to počela istraživati, izbila je pandemija, pa su usamljenost i izolacija postale vrlo prisutne u našim svakodnevnim životima, kao i čežnja za time da jednostavno budemo okruženi ljudima. Zbog toga sam se s tim temama još snažnije povezala.

 

 

Prijateljstva su gotovo jedini odnosi u životu koje biramo potpuno svjesno i iz kojih možemo izaći u bilo kojem trenutku, naizgled bez posljedica. To ih, u dramaturškom smislu, razlikuje od drugih odnosa koje ljudi imaju. Također mislim da ljudi općenito podcjenjuju važnost prijateljstava, kao i to koliko nas njihov izostanak ili gubitak može destabilizirati. Čini mi se da se ženska prijateljstva često uzimaju zdravo za gotovo i da se u medijima prikazuju kao nešto što se podrazumijeva – svaka mlada žena ima najbolju prijateljicu ili skupinu prijateljica s kojima se druži. No, naravno, nije sve tako jednostavno.

 

 

Nisam htjela da budu svedene na žrtve, pa čak ni njihov odnos na odnos manipulatorice i njezine žrtve. Željela sam da se publika poveže s njima, iako su obje pomalo neobične i teško uspostavljaju odnose s ljudima oko sebe. Mislim da je odabir Anuše i Klare bio najvažniji korak u procesu, jer su vrlo dobro razumjele likove i u film mogle unijeti vlastiti senzibilitet. Anušino samopouzdanje i smisao za humor bili su presudni kako bi njezin lik dobio inicijativu i karizmu koji su, mislim, bili potrebni. Klarina otvorenost i ranjivost pomogle su nam da se približimo Alji i osjetimo ono što ona osjeća čak i kada je ne razumijemo. Dobro su se nadopunjavale i bile su iznimno predane. Raditi s njima bilo je ostvarenje sna.

 

 

Oko takvih odnosa i dalje postoji mnogo osuđivanja, ponekad i opravdano, ali internet je na neki način olakšao povezivanje s ljudima. Nikada ne bih osuđivala nekoga zato što se pokušava povezati s drugima putem interneta. Ipak, internet 2026. godine mnogo je depresivniji od interneta uz koji sam ja odrastala. Pretjerana izvedbenost društvenih mreža, monetizacija i parasocijalni odnosi koji zbog toga nastaju čine povlačenje iz cijelog tog svijeta sve privlačnijim. Činjenica da je većina nas još na internetu i da međusobno komuniciramo samo pokazuje koliko žudimo za povezanošću i osjećajem pripadanja. Ipak, želim natrag stari internet. Ne želim komunicirati sa strojevima.

 

 

Perspektiva stranca na nepoznatom mjestu oduvijek mi je bila vrlo zanimljiva. Naravno, osjećaj pripadnosti jedna je od naših temeljnih ljudskih potreba i važan dio pokušaja da se pronađemo u ranoj odrasloj dobi, no istodobno je i vrlo subjektivan i teško ga je definirati. Osim toga, mislim da promjena okoline na neki način utječe na nas i fizički. Barem tako djeluje na mene. Željela sam da publika osjeti tu promjenu: polazak iz svijeta koji djeluje prilično zatvoreno, okružen strmim brežuljcima oko farme Marušina oca, zatim dugo putovanje i naposljetku dolazak na mjesto koje je potpuno ravno i otvoreno, s morem koje se proteže kao da mu nema kraja. To je promjena perspektive koja je Maruši bila potrebna.

 

 

Jako me zanima što su sve ljudi spremni učiniti kako bi prevladali usamljenost, ti pokušaji povezivanja s drugima koji ponekad mogu djelovati pomalo očajno, kao i način na koji ti pokušaji često propadnu. Kada se pokušavamo približiti jedni drugima, nismo svi jednako vješti u tome. Zanimaju me mehanizmi kojima se služimo, različiti pristupi koje primjenjujemo i način na koji, zbog različitih očekivanja, ti pokušaji povezivanja često ne uspijevaju.

 

Pitala sam se i što je potrebno da bi se održalo prijateljstvo koje može djelovati vrlo trenutačno i lako zamjenjivo te što smo spremni oprostiti kada želimo sačuvati to prijateljstvo.

 

 

Kada razmislim, sve što pišem govori o očekivanjima i izazovima odraslog života. Kako ja to vidim, danas je teže dosegnuti odraslost, ali ju je i teže definirati - što se od nas kao odraslih osoba očekuje i je li za većinu nas uopće moguće ispuniti ta očekivanja? Mislim da je budućnost današnjim mladim odraslim ljudima mnogo manje jasna nego što je bila prije nekoliko desetljeća, pa mi je teško izbjeći ta pitanja.