Visar Morina: Presudno mi je bilo novcu suprotstaviti nešto ljudsko

Kosovski reditelj Visar Morina sarajevskoj je publici ostao u pamćenju iz 2020. godine, kada je njegov film „Exile“, na 26. Sarajevio Film Festivalu, dobio Srce Sarajeva za najbolji dugometražni igrani film. Šest godina kasnije, Morina se vraća u Sarajevo s potresnom pričom o bračnom paru koji zbog finansijskih poteškoća bivaju primorani učiniti bilo što kako bi uspjeli održati sebe i svoju obitelj na nogama. Međutim, umjesto da film predstavi glavne likove kao žrtve, reditelj ih uspješno prikazuje kao poštene i vrijedne ljude koji, bez obzira na to što okolina mislila o njima, dan za danom rade kako bi opstali u društvu koje ih pokušava u potpunosti odbaciti. S time na umu, „Shame and Money“ snažna je priča o otpornosti, ustrajnosti i ljudskosti.

Kako vam se, kao reditelju, promijenila perspektiva od snimanja filma „Exile“?

Posljednjih nekoliko godina preobrazile su sve nas, pa tako i mene. Zapravo, preobrazba je možda čak i preslaba riječ. Kao da smo se probudili u potpuno drukčijem svijetu, a bojim se da smo tek na početku. Kao reditelj, osjećao sam sve snažniju potrebu da svoj rad čvršće ukorijenim u stvarnosti, u sadašnjem trenutku, u onome što se doista događa oko nas, i da pokušam sve to razumjeti.

Naslov „Shame and Money“ upućuje na dvije sile koje oblikuju živote glavnih likova. Kako ste započeli istraživanje utjecaja finansijskih poteškoća na osjećaj identiteta i vlastite vrijednosti?

Radi istraživanja otišao sam na Kosovo. Proučavao sam stambeno tržište i tržište rada te razgovarao s ljudima koji su tražili i smještaj i posao. Uz egzistencijalne teškoće koje su ih na to prisiljavale, postojao je i sram. Sram pred drugima i sram pred samim sobom. „Kad si bez novca, čak te ni majka ne voli“, rekao mi je čovjek koji svakoga dana stoji na jednom uličnom uglu i nudi se za nadničarske poslove. Dok je to izgovarao, zvučao je neobično posramljeno, kao da su mu te riječi slučajno izletjele.

Na Kosovu lik majke ima gotovo status ikone. Ako u životu postoji nešto u što čovjek može biti siguran, onda je to majčina ljubav. Na albanskom ta rečenica zvuči još grublje i izravnije. Opisuje čovjeka koji je upravo shvatio da se čak i majčina ljubav mora kupiti. Ta je rečenica za mene odredila ton filma. Čak ni godinama poslije ništa ne povezujem s filmom snažnije od nje. 

Tokom samog snimanja nastojali smo što vjernije uhvatiti stvarnost. Istodobno smo željeli promisliti što znači svakoga se dana iznova izboriti za sebe te što to čini čovjeku i njegovoj slici o samome sebi. Treba sačuvati dostojanstvo! U redu, ali kako kada nemam što jesti? Vjerujem da je nemoguće sačuvati koliko-toliko zdrav odnos prema sebi ako svoju vrijednost neprestano moram dokazivati drugima i, još gore, samome sebi. Ako svakoga dana moram dokazivati da nešto mogu, da zaslužujem biti dijelom nečega, da sam ovo ili ono, da mogu ovo ili ono… To neizbježno vodi u iscrpljenost i depresiju.

Odnos Shabana i Hatixhe je emocionalna jezgra filma. Što vam je bilo važno pri oblikovanju priče o bračnom paru čiji odnos nije određen samo ljubavlju, nego i zajedničkim životnim borbama?

Film u svojoj srži govori o onome što se obično naziva integritetom ili dostojanstvom. Hatixhe i Shaban bore se za svoje dostojanstvo dok polako nestaju u društvu u kojem se čini kao da je jedino novac vrijedan. Zato mi je bilo presudno tome suprotstaviti nešto ljudsko. Sama srž filma je pitanje toga koja je cijena ljudskosti. Upravo smo to nastojali prikazati, među ostalim i kroz njihov odnos.

Kako ste kroz Shabanov lik pristupili istraživanju muškosti, dostojanstva i ranjivosti?

Još nisam shvatio što muškost zapravo znači. Kada raščlanim taj pojam – što on doista znači, što je to zapravo? Ono što razumijem jest što znači biti privilegiran ili imati moć nad nekim. Shaban voli i brine se za druge te pokušava pomoći kad god može, baš kao i njegova supruga Hatixhe ili njegova majka. On nije u teškoj situaciji zato što je muškarac. U teškoj je situaciji zato što je situacija sama po sebi teška. A kao muškarac možda je u njoj zapravo u boljem položaju od nekih drugih.

Velik dio emocionalne snage filma proizlazi iz onoga neizrečenog. Kako ste radili s glumcima kako biste ostvarili izvedbe u kojima publika sve može osjetiti kroz tišinu, geste i male, nenametljive trenutke?

Rad s glumcima za mene je najveća radost, baš kao i rad na zvuku. Nastojali smo tehničku stranu snimanja svesti na minimum kako bismo izvedbama dali više prostora. Mnogo nam je pomogao sam element rada, odnosno fizički poslovi koje su likovi obavljali unutar scena. Budući da su većinu vremena bili nečime zauzeti, da je uvijek postojalo nešto što su morali raditi, gluma je djelovala prirodnije i utemeljenija u stvarnosti. Sam rad je ujedno određivao ritam.

Što ste željeli istražiti kroz odnos dviju sestara?

Granicu između empatije i iskorištavanja. Postoji scena s jaknom, u kojoj Lina sestri donosi dar, a Hatixhe zapravo ne zna kako bi ga prihvatila. Gledajući širu sliku, osjećao sam da će film biti snažniji što albanska obiteljska dinamika bude razvijenija i nijansiranija.

Mislite li da kontrast između dviju obitelji govori i o tome kako uspjeh i ispunjen život mogu različitim ljudima značiti vrlo različite stvari?

Svakako. Ipak, u filmu nije toliko riječ o obećanju sretnog života koliko o temeljnom pitanju može li čovjek jednostavno preživjeti i živjeti s barem nekim stupnjem dostojanstva u okruženju u kojem novac djeluje poput virusa.

Što za vas znači rečenica „Sram je luksuz“ i što biste željeli da film potakne u publici?

Ono što volim u toj rečenici jest način na koji otvara pitanje perspektive, to jest iz koje pozicije o nečemu sudimo ili nešto osjećamo. U konačnici, to je i pitanje moći i klase.