SHAME AND MONEY: Priča o kapitalizmu, novcu i ponosu

Jutros je u Narodnom pozorištu održana konferencija za medije s rediteljem i ekipom filma „Shame and Money“, koji će večeras regionalnom premijerom otvoriti Takmičarski program – dugometražni igrani film 32. Sarajevo Film Festivala. Riječ je o najnovijem ostvarenju kosovsko-njemačkog reditelja Visara Morine, koje kroz priču o jednoj seoskoj porodici koja dolazi u Prištinu govori o klasnim razlikama, kapitalizmu, novcu i ponosu na Kosovu.

Za Morinu je Sarajevo, kako je istakao na konferenciji, posebno mjesto. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine prvi put je boravio 2011. godine, u okviru CineLinka, dok je njegov film „Egzil“ 2022. godine bio prikazan na Festivalu koji je zbog pandemijskih okolnosti u potpunosti održan online.

Iako tada nije mogao doputovati iz Njemačke, gdje su epidemiološke mjere bile veoma stroge, Morina je za film osvojio Počasno Srce Sarajeva „Sarajevo mi uvijek djeluje kao dom. Veoma me podsjeća na Kosovo“, rekao je Morina, prisjećajući se svojih prethodnih dolazaka na Festival.

 

Sličnost između „Egzila“ i „Shame and Money“ nije samo u temama kojima se Morina bavi. U oba filma pojavljuju se likovi Hatidže i Šabana, koje tumače isti glumci. Na pitanje da li je riječ o namjernom stvaranju svojevrsnog zajedničkog univerzuma, Morina je odgovorio da je riječ o neobičnoj kombinaciji slučajnosti i ličnih asocijacija.

„Iskreno, imam problema s imenima! Hatidže dolazi iz jedne pjesme koju volim, dok je Šaban dobio ime po priči koju mi je Astrid, glumac koji igra Šabana, jednom ispričao“, kazao je Morina. Objasnio je da mu je slika ovo dvoje glumaca iz zajedničke scene ostala u sjećanju jer ga je podsjetila na njegove roditelje.

Porodični prostor i odnosi unutar doma čine jedno od središta novog Morininog filma. Već uvodna scena, u kojoj porodica sjedi za stolom tokom večere, postavlja ton priči i otvara prostor za sukobe koji će se razvijati kroz film. Morina ističe da je u središtu svega odnos prema Drugom i nemogućnost da ikada u potpunosti napustimo vlastitu perspektivu. „Možemo samo pretpostavljati kako se druga osoba osjeća, ali to nikada ne možemo zaista znati“, rekao je reditelj.

 

Put do realizacije filma, međutim, bio je znatno komplikovaniji nego što je Morina prvobitno očekivao. 

“Bilo je užasno! Film sam želio snimiti brzo i uz mali budžet, u selu u kojem sam odrastao i u kući u kojoj sam odrastao. Umjesto toga, produkcija je trajala približno pet godina.”

Ograničeni budžet Kosovskog filmskog centra uslovio je razvoj široke međunarodne koprodukcije, pa u realizaciji filma učestvuje čak šest zemalja. Posebno mjesto u nastanku filma zauzima glumačka postava. “Proces odabira glumaca svaki put je drugačiji, a odnos koji imam sa Astridom bio je jedan od razloga zbog kojih sam uopšte odlučio da napravim ovaj film. Međutim, pronalazak glumice za ulogu majke predstavljao je jedan od najvećih izazova za mene.”

 

U središtu filma nalaze se Hatidže i Alban. Hatidže, kako objašnjava glumica Flonja Kodheli, svoju snagu pronalazi upravo u tišini. “Nakon što ostane bez posla i doma, ona mora brinuti o tri kćerke, stoga je primorana na brojna odricanja i stalno gledanje unaprijed.”

Nasuprot njenoj tihoj izdržljivosti stoji Alban, lik kojeg Morina i glumac Alban Ukaj opisuju kao “novopečenog bogataša”. Govoreći o ovom liku, reditelj se prisjetio teksta koji je prije nekoliko godina pročitao o povezanosti prihoda jedne zemlje i prodaje šminke. “Ideja je bila da ljudi, upravo kada imaju najmanje, imaju potrebu da drugima pokažu da nisu siromašni.”

Tema novca povezana je i sa jednim od upečatljivijih motiva filma, statuom Billa Clintona i novčanicom od 100 dolara s njegovim likom. Morina je govorio i o historijskom kontekstu njihovog pojavljivanja, podsjećajući na odnos Kosova prema NATO-u nakon rata.

„Miloševićeva vlast bio je veoma težak period. Ljudi su stalno strepili od rata. A kada je počeo, ljudi su bili nevjerovatno zahvalni NATO-u“, rekao je Morina, dodajući da postoje snimci porodica i djece koji vojnicima nude poklone. Za njega je Clintonova statua istovremeno simbol istorije i početka novog vremena.

Pitanje novca za Morinu je neraskidivo povezano sa osjećajem srama, ali i sa načinom na koji društva i pojedinci pokušavaju da sakriju vlastitu ekonomsku nesigurnost. „Ako novac posmatramo kao ‘sve’, veoma je lako postati depresivan. Mislim da je i sram dio toga“, kazao je.

U razgovoru se otvorilo i pitanje načina na koji se Balkan danas predstavlja u popularnoj kulturi - kao prostor specifične estetike, siromaštva i egzotizacije. Morina smatra da je granica između prikazivanja stvarnosti i njenog eksploatisanja upravo u iskustvu iz kojeg priča proizlazi.

Prisjetio se scenariste s kojim je ranije dijelio kancelariju, a koji je pisao priču o ženi koja ostaje bez novca. U scenariju je stajala rečenica: „Ako stvari nastave ovako, morat ću početi koristiti svoju ušteđevinu.“ Problem je, kako ističe Morina, bio u tome što je scenarista u tom trenutku bio jedan od najbolje plaćenih scenarista.

„Zaista možete prepoznati kada neko izmišlja priču, a kada ju je zaista živio“, zaključio je reditelj.