Helena Maksyom: Snimala sam između zadataka, između granatiranja, između pokušaja da se makar malo naspavam

Postoje događaji koji nas toliko preplave i šokiraju da postanu prekretnice u našim životima. Helena Maksyom, tada tek volonterka koja je pomagala da se civili iz teško stradale regije Donjeck izmjeste na sigurno, kročila je na željezničku stanicu u Kramatorsku neposredno nakon što je ruski projektil
raskomadao 51 osobu koja je čekala evakuaciju. Od tog je trenutka ova mlada žena sve svoje ljudske i profesionalne kapacitete stavila u službu odbrane Ukrajine. Do tada je imala male i velike planove za budućnost – bolje brinuti o majci, naučiti francuski, naučiti svirati klavir, možda roditi... Do kraja snimanja ovog filma, nekih 1.000 dana kasnije, jedina je misao bila preživjeti naredni dan. 

 

Na početku filma zapravo ne kažem: „Debela sam i ružna“. Kažem: „Izgledam debelo i tužno. Pokušavam izoštriti sliku, ali mislim da balans bijele nije dobar“. Možda sam pokušavala popraviti balans bijele zato što sam, mnogo prije početka potpune invazije, već osjećala da sve oko nas polako tone u tamu. Imala sam osjećaj da dolazi nešto izuzetno okrutno i nepravedno. Ipak, kao i milioni drugih Ukrajinaca, nastavila sam planirati budućnost. Kada su 24. februara u blizini pale prve rakete, bilo me strah. Ali, nisam bila iznenađena. Uslijedile su evakuacije. Od civila smo slušali priče o mučenjima, silovanjima i ubistvima. Gledali smo razorene gradove.

 

A onda je došao Kramatorsk. Nakon što sam vidjela željezničku stanicu i ono što je ostalo od ljudi, uključujući djecu koja su čekala voz za evakuaciju, nisam mogla donijeti drugačiju odluku. Pridružila sam se Nacionalnoj gardi. Početak je bio težak. Odmah su nas poslali na jedan od najopasnijih dijelova fronta. Morala sam naučiti potpuno novi jezik – jezik zvukova artiljerije, minobacača, tenkova, helikoptera i avionskih bombi. Brojala sam sekunde. Procjenjivala udaljenost eksplozija. A onda sam se navikla i na sve ostalo: na to da nema tuširanja, da nema dovoljno hrane ni vode, da se ne spava, na prljavštinu, krv, jauke ranjenih i mrtva tijela. Sve to proživljavala sam kao jedina žena u bataljonu muškaraca koji su se bojali jednako kao i ja.

 

Prvi mjesec bio je svojevrsni test. Neki su htjeli vidjeti mogu li izdržati isti tempo kao oni. Ali, vrlo brzo to je prestalo biti važno. Svi smo bili u istom sosu – jednako prljavi, jednako iscrpljeni, jednako uplašeni. Svi smo željeli isto: preživjeti.

 

Ljudi me često pitaju kako je bilo biti jedina žena. Nakon nekog vremena gotovo sam zaboravila na to. Momci su me prihvatili. Dijelili su sa mnom hranu i pazili da, kad god je moguće, uspijem malo odspavati. I ja sam brinula o njima. U jednom trenutku počeli su se šaliti da „Helena ima muda“. Shvatila sam to kao kompliment. Izgubila sam svoju ženstvenost. Ali tada mi nije nedostajala. Naučila sam živjeti u tom svijetu. Nakon prve smjene na frontu dobila sam tri dana odsustva i otišla vidjeti prijatelje. Nisu me prepoznali. Kasnije su mi rekli: „Mislili smo da smo te zauvijek izgubili, Helena“.

 

 

Kada sam se pridružila vojsci, imala sam mnogo važnijih stvari za naučiti od snimanja. A kada smo stigli na front, za to je ionako bilo vrlo malo vremena. Snimala sam kad god sam mogla – između zadataka, između granatiranja, između pokušaja da se makar malo naspavam. U tom trenutku nisam snimala film. Nisam razmišljala o njegovoj strukturi, niti o načinu pripovijedanja. Jednostavno sam bilježila naš život. To je postao naš dnevnik. Dnevnik učitelja, pekara, građevinskih radnika, mladića koji su tek završili školu i još nisu znali čime žele da se bave, mladića koji još nisu ni imali svoje prvo seksualno iskustvo, muškaraca koji su svaki slobodan trenutak provodili brinući za svoje supruge i djecu. I mene, koja sam pokušavala nazvati majku kad god bi to telefonska veza dopuštala.

Dakle, ne, kamera nije zamijenila razgovore s ljudima. Postala je samo još jedan način da ispričam ono što je bilo gotovo nemoguće objasniti riječima. Nakon što smo izgubili prve saborce, počela sam nešto više snimati i sebe. Stalno sam razmišljala da bi, ako se meni nešto dogodi, moji saborci možda mogli vratiti kameru. Poznavali su mog prijatelja i producenta Adriana i nadala sam se da će on od tog materijala sastaviti film koji će postati moj posljednji razgovor s ljudima koje volim. Razgovori s majkom bili su teški, jer sam od nje skrivala gotovo sve. Isto je bilo i s prijateljima. Gotovo sve sam prešućivala. Nakon nekog vremena shvatite da ljudi ne znaju šta da vas pitaju, a vi ne znate odakle da počnete.

Povremeno sam razgovarala s Adrianom. Kasnije me pokušavao uvjeriti da napustim vojsku i završim film. Sjećam se koliko me nerviralo što nije mogao razumjeti zašto jednostavno ne mogu ostaviti svoju jedinicu. Mislim da mnogi vojnici osjećaju distancu od ostatka svijeta. Ne zato što ne žele razgovarati, nego zato što ponekad jednostavno ne znaju kako. Željela sam da nas ljudi razumiju.

Što je više vremena prolazilo i što ste više snimali ratne strahote, to ste se više okretali saborcima. Ranjavanja, gubljenja dijelova tijela, pogibije i nestanci kao da su svakim danom vašu perspektivu širili sve više i fokus se s vas premjestio na druge. Jeste li svjesno počeli snimati posvetu palim borcima (poput Artema) ili su užasne okolnosti do toga spontano dovele?

 

Ne mislim da se moj fokus ikada promijenio. Moji suborci oduvijek su bili emocionalno središte ove priče. Ja sam jednostavno bila jedna od njih. Nikada nisam stajala izvan priče s kamerom u rukama. Živjela sam potpuno isti život kao i oni. Kamera se samo povremeno zatekla u mojim rukama. Kako su mjeseci prolazili, gubila sam sve više ljudi koji su mi bili veoma bliski. Zato sam počela snimati što više lijepih trenutaka s njima dok su još bili živi – njihove šale, osmijehe, obične razgovore. To su oni trenuci za koje nikada ne pomislite da ćete ih jednog dana morati pamtiti, sve dok ne postanu jedino što vam je ostalo. Dakle, da, u jednom trenutku to je postala svjesna odluka. Ali do nje su me prirodno dovele okolnosti.

Prvi gubitak koji me zaista slomio bio je Artem. Posljednja lijepa uspomena koju imam na njega jeste vožnja kombijem T4 dok smo napuštali Bahmut. Pričao mi je kako želi zaprositi svoju djevojku, a ja sam mu obećala pomoći da pronađe savršen zaručnički prsten. Zatim je stradao Ruslan. Na početku filma upravo on govori kako više ne možemo držati ruke u džepovima, jer smo sada u vojsci. Kasnije, nakon što sam dobila potres mozga, posjetio me u bolnici. Pili smo kafu zajedno. Ispričao mi je da odlazi na obuku za vojnog bolničara da ne bismo nastavili gubiti toliko ljudi. Kasnije je i on poginuo. Sjećam se nervoznog smijeha veoma mladih izvidnika prije nego što će se ukrcati u oklopna vozila tokom kontraofanzive. Nijedan od njih nije se vratio.

Ljudi me često pitaju čega se sjećam iz borbi. Iskreno, većine juriša se uopće ne sjećam. Sjećam se glasova. Sjećam se lica. Sjećam se kako je Sergej za sobom ostavio napola punu plastičnu čašu soka od jabuke. Ni danas ne mogu popiti sok od jabuke a da mi ne pozli. Mnogi od tih trenutaka nisu završili u filmu. Slala sam ih roditeljima, suprugama, djevojkama... Mnogi su na tim snimcima posljednji put vidjeli svoje najmilije kako se smiju, šale ili jednostavno – kako su bili ono što jesu. Ja sam imala sreću da se vratim. Mnogi od njih nisu. Kad god osjetim da mi ponestaje snage, podsjetim sebe da sam se ja vratila. Oni nisu. Zato sam obavezna da nastaviti govoriti o njima.

Iako ste očigledno nastojali zaštititi identitet poginulih skrivajući njihova lica, neke scene je ipak izuzetno teško gledati – čak i nama koji smo proživjeli rat u Bosni i Hercegovini. Jedna rečenica posebno ostaje u sjećanju: „U početku smo bili prestravljeni, a onda nam je postalo svejedno“. Može li se čovjek zaista toliko naviknuti na užas da na njega potpuno otupi?

 

Ne. Mislim da čovjek nikada ne otupi. Svaki dan na frontu nauči vas istoj stvari: koliko god današnji dan bio težak, sutrašnji može biti još gori. Možete vidjeti stvari za koje nikada niste vjerovali da ih ljudsko biće može vidjeti. Možda ćete morati učiniti ono za što nikada niste mogli zamisliti da ćete biti prisiljeni učiniti. Na frontu nemate luksuz da zastanete i tugujete. Ako vi stanete, neprijatelj ne staje. Napadi se nastavljaju. Ljudi i dalje bivaju ranjeni. Ljudi i dalje ginu. Uvijek vas čeka neki novi zadatak. Gubitak prijatelja danas boli me jednako kao i prvi put. Jedina je razlika što se sada brže saberem, jer moram.

Nedavno je poginuo moj dobar prijatelj Vladyslav Pysmennyi. Bio je praktično dječak kada smo se upoznali tokom kontraofanzive u Zaporiškoj oblasti. Sanjao je da će nakon rata otvoriti automehaničarsku radionicu. Uvijek je govorio: „Sve će biti Ukrajina“. Ovog ljeta trebao se oženiti Tanjom. Umjesto toga, bila sam na njegovoj sahrani. Kad god mogu, obilazim svoje momke. Neprestano smo u kontaktu. Možda ću se ponovo trajno vratiti u vojsku. Ali, prije toga želim napraviti iskorak s narednim filmom, „Inhumanely Human Things“. Najmanje što želim jeste dovršiti kvalitetan sažetak i teaser kako bih mogla pronaći sredstva za njegovu realizaciju. Taj film postavlja drugačija pitanja od „Don't Ask Me If I Killed“. Vjerujem da više ne možemo izbjegavati takva pitanja.

Jedan od najupečatljivijih aspekata filma svakako je montaža. Ravnoteža između snimaka iz ruke, statičnih kadrova, odraza u ogledalu i intimnih krupnih planova Vaših saboraca zaista je impresivna. Možete li reći nešto više o procesu montaže, koliko je trajao i ko je najviše zaslužan za dinamičnu montažu koja uspješno drži pažnju gledatelja?

 

Uzgred, gotovo svi kadrovi u filmu snimljeni su iz ruke. Nešto lijepo mi se dogodilo kada sam upoznala svoju montažerku Svitlanu Zalogu. Prvog dana uopće nismo montirale. Samo smo razgovarale i pile kafu – a ona pravi odličnu kafu. Drugog dana bilo je dovoljno da započnem rečenicu, a ona bi je završila. Razumjela je šta pokušavam reći i prije nego što sam sama uspjela pronaći prave riječi. U Svitlani sam pronašla osobu kojoj sam mogla povjeriti najintimnije i najbolnije trenutke koje sam snimila, ali i one koje nisam uspjela snimiti, a koje nosim sa sobom od tada. Shvatila je da su i ti nevidljivi trenuci dio ovog filma. Montaža se odvijala u etapama. Između sesija sam se vraćala na front i nastavljala službu. Prije nego što sam upoznala Svitlanu, nikad mi povratak u grad nije djelovao dobro. Ali kada smo počele raditi zajedno, uhvatila bih sebe kako nestrpljivo čekam odobrenje svojih zapovjednika da ponovo odem u Kijev na još jednu sesiju montaže. Rat je određivao naš raspored montaže. Svaki put kada bih sjela sa Svitlanom za montažni sto, podsjetila bih se da nisam samo vojnikinja nego i filmska autorica. Ovaj film napravile smo zajedno. Bez nje to ne bi bio isti film. Danas je Svitlana jedna od mojih najbližih prijateljica. Možda ćemo zajedno montirati i „Inhumanely Human Things“. Vidjet ćemo. Vrijeme će pokazati.

Prepoznali ste mnoge elemente radosti i humora u ratnom haosu. Koliko su oni važni za očuvanje mentalnog zdravlja u situaciji kada svaki trenutak može biti posljednji?

Bilo bi gotovo nemoguće nastaviti dalje bez tih malih trenutaka radosti. Jedna od najčudnijih stvari u ratu jeste to što se ponekad, samo nekoliko minuta nakon što se dogodi nešto strašno, nakon što izgubite svoje ljude, neko našali nekom potpuno glupom, veoma crnom šalom. U početku osjećate krivicu što se smijete. Kasnije više ne. To je jednostavno način da preživite. Ponekad se jedna strašna stvar nadoveže na drugu. Tada ispričate glupu šalu. Zapalite cigaretu. Duboko udahnete. I nastavite raditi. Humor ne umanjuje tragediju. On samo pomaže da se s njom nosite. Ponekad je to pet minuta bez granatiranja. Ponekad je to glas prijatelja koji čujete preko radio-veze. Ponekad komadić čokolade, ali ne previše, jer čokolada izaziva žeđ, a vode nema uvijek. A ponekad je to samo jedna glupa šala koja vas podsjeti da ste još živi.