Lucas Paleocrassas: Biti promatran bez osuđivanja može iznenađujuće osnažiti osobu

Senzibilnost, obazrivost i razumijevanje karakteriziraju dokumentarni film „Bugboy“ Lucasa Paleocrassasa.

Priča o odrastanju i metamorfozi dječaka Yorgosa prikazuje njegove nježne tinejdžerske godine u kojma se na više polja osjeća kao autsajder. Vršnjaci ga zadirkuju zbog strabizma pa prijatelje zapravo i nema, a uz to se sretni obiteljski život raspao.

Roditelji su se razveli, a on je ostao kod majke koja ili radi ili gleda televizijski program i ne pokazuje mnogo zanimanja za njega. Utjehu pronalazi u svijetu životinja koje voli i razumije, a posebno se zbliži sa ženkom cvrčka. Vikende provodi kod oca koji u početku nema razumijevanja ni za njegovu zanesenost svijetom insekata, ni za želju da se podvrgne kompliciranoj očnoj operaciji. Postepeno, veza sa ocem jača, a svijet buba postaje važna karika u vezi između usamljenog djetinjstva i odrastanja i Yorgos uči kako se izboriti za ono što želi.

Obzirom na to koliko je Yorgos stidljiv i introvertiran, zaslužujete veliko priznanje za pažljiv, obziran i nježan pristup kako snimanju filma tako i građenju odnosa sa osjetljivim tinejdžerom. Kako su reagirali Yorgos i roditelji kada ste im pristupili sa idejom da o njemu napravite film? 

Kad sam prvi put prišao Yorgosovom ocu, odmah je bio pozitivan i druželjubiv. Mislim da je vidio priliku da Yorgos iskusi nešto novo, možda se malo više otvori svijetu oko sebe. Od tada smo polako gradili odnos, provodeći vrijeme zajedno, jednostavno se upoznavajući. Nakon što sam se bolje integrirao u njihov svakodnevni život, počeo sam polako istraživati dublje stvari: kako je razvod utjecao na Yorgosa, njegovu izolaciju od druge djece njegove dobi, njegovu borbu da pronađe svoje mjesto u adolescenciji.

Promatrali ste važne i velike promjene u jednom mladom životu bez imalo uplitanja, propitivanja i usmjeravanja. Čak i kada intuitivno osjećate da promjena dolazi, čekanje zna biti dugotrajno i teško. Je li bilo trenutaka kada ste se poželjeli umiješati i, ako jeste, kako ste im se odhrvali?

 

Toliko me privukao prirodni razvoj Yorgosove priče da je bilo prilično lako imati strpljenja. Bilo je trenutaka kada sam osjećao da dolazi promjena: operacija oka bila je velika, kao i promjena u njegovim prijateljstvima i u odnosu s ocem. Moja je uloga bila stvoriti prostor u kojem je osjećao da ga iskreno gledam i slušam, bez očekivanja ičega zauzvrat. Biti promatran bez osuđivanja, bez da te neko pokušava oblikovati, može iznenađujuće osnažiti osobu. Sam Yorgos je rekao da mu je filmsko iskustvo dalo samopouzdanje da izađe iz svoje zone udobnosti i riskira promijeniti svoj život.

Sigurno Vas često pitaju o izuzetnim makrosnimcima kojima film obiluje. Vaš kamerman Carlos Muñoz Gómez-Quintero strpljivo je snimao teško vidljivi svijet sićušnih stvorenja i napravio je sjajan posao. Koliko je snimanje bilo zahtjevno?

Bio je to jedan od tehnički najzahtjevnijih izazova filma. Kao što možete zamisliti, insekti ne čekaju na kameru. Hvatanje tih intimnih trenutaka zahtijevalo je puno strpljenja, preciznosti i zapažanja, a Carlos (Muñoz) je obavio izvanredan posao. Kao i kod Yorgosa, snimanje insekata zahtijevalo je da usporimo, popustimo kontrolu i prihvatimo da najljepše trenutke treba strpljivo otkrivati. Imali smo i svoje tajno oružje pri ruci, samog šaptača bubama, Yorgosa, koji ima poseban način rukovanja i smirivanja insekata. Bez njega mislim da ne bismo dobili ni pola toga.

Bilo bi sjajno da Vaš film pogleda što više tinejdžera. Čak i ako nemaju iste muke sa krahom obitelji, usamljenošću i različitošću, oni su publika kojoj ovakvi filmovi mogu pomoći u složenom procesu odrastanja. Također mogu biti korisni u uspostavljanju boljeg odnosa sa prirodom i razumijevanja životinjskog svijeta. Planirate li raditi na tome?

Aktivno tražimo edukativne projekcije i partnerstva sa školama, sveučilištima, muzejima, ekološkim organizacijama i inicijativama za mentalno zdravlje mladih. Iako je Yorgosova priča vrlo osobna, vjerujem da su emocije u njezinoj srži univerzalne, osjećaj različitosti, potraga za pripadnošću, učenje prihvaćanja sebe...

Tu je i strana vezana za prirodu sadržana u načinu na koji Yorgosova fascinacija kukcima može istinski promijeniti način na koji ljudi vide prirodni svijet. Yorgos nas uči da najmanja stvorenja, ona koja obično ignoriramo ili ih se bojimo, zaslužuju pažnju i brigu. Mislim da isto vrijedi i za ljude. Ponekad oni koji su zanemareni jednostavno trebaju nekoga ko je spreman da im se malo više približi. O tome se radi u „Bugboyu“, o učenju da empatija počinje obraćanjem pažnje.