Posvećeno Lucreciji Martel

Program „Posvećeno“ Sarajevo Film Festivala ove će godine po prvi put ugostiti jednog filmskog stvaraoca iz Južne Amerike, te istovremeno jednu redateljicu. Selektor Howard Feinstein svjesno je igrao na tu dvostruku novinu, imajući na umu Lucreciju Martel, argentinsku redateljicu, scenaristkinju i producenticu, koja se na svjetsku filmsku scenu probila svojim cjelovečernjim prvencem La Ciénaga/Močvara (2001.), te ostala na njoj filmovima La Niña santa/Sveta djevojka (2004.) i La mujer sin cabeza/Žena bez glave (2008.). Martel slovi za jedno od najznačajnijih imena „novog argentinskog filma“.

Rad Martelove čvrsto je usidren u njezinom vlastitom iskustvu življenja u Argentini u zadnje dvije decenije. Rođena 1966. godine, u porodici srednje klase u provinciji na sjeveru zemlje, Martel je svjedočila tektonskim promjenama i lomovima u modernoj argentinskoj povijesti: prvo, krahu brutalnog Pinochetovog režima i razotkrivanju njegove stravične ostavštine, a zatim ekonomskoj krizi i društvenom kolapsu, koji su dosegli vrhunac u 1990-im. Iako su svi njezini filmovi smješteni u ambijent provincijskog gradića La Ciénaga, njegova žabokrečina (la ciénaga doslovno znači „močvara“ ili „baruština“) nikako nije samo argentinska specifičnost. Ako je to mjesto i oblikovano po uzoru na Saltu, rodni grad autorice, u njezinim filmovima ono postaje univerzalno prepoznatljivim mjestom društvenog propadanja i rasapa, prouzročenog suvremenim političkim i ekonomskim konfliktima.

Univerzalnost rada Lucrecije Martel dodatno je naglašen njezinom sklonošću kako prema porodičnom životu uhvaćenom u svojoj zatupljujućoj svakodnevnici, tako i prema klasnom antagonizmu, neriješenom i često nepriznatom čak i danas, kada se „klasna borba“ smatra zastarjelim marksističkim pojmom. La Ciénaga je tragikomična priča o dvije porodice sa suprotnih krajeva srednje klase: nekoć bogata porodica u propadanju ugošćuje svoje siromašne rođake iz malog grada. Obje disfunkcionalne porodice utjelovljene su u likovima matrijarha, koje ne mogu kontrolirati ni svoju divlju djecu, ni haotični porodični milje. Društveno propadanje odvija se u okolišu u kojem vlaga i obilne padavine brišu granice između luksuzne vile bogate porodice i močvare koja je okružuje.

Nestabilni porodični odnosi, klasni antagonizam i rastakanje svijeta jedne prohujale ere nalazimo i u La Niña santa. Ipak, Martelova u tom filmu naglašava neuhvatljivo seksualno sazrijevanje i religijsku vokaciju svoje naslovne junakinje, nimfete s „misijom“ da „spasi“ muškarca koju ju je zlostavljao. Oronuli mizanscen opet označava društvenu mrtvaju, dok se glavna protagonistica pokušava oduprijeti inerciji svakodnevnog života i odumirućih tradicionalnih običaja.

La mujer sin cabeza svojevrsno je vježba Martelove u misteriji: sve samo ne standardni triler, film prati zrelu i dobrostojeću blaziranu plavušu, u kojoj se rađa pomisao da je zgazila psa ili dijete u saobraćajnoj nesreći sa čijeg je mjesta pobjegla. Krivnja zbog neutvrđenog zločina oblikuje njezinu percepciju odnosa s osobama koje je okružuju, a još jednom su podcrtane privilegije više klase koje ostaju neupitne čak i nakon njezine ekonomske propasti.    

Kako je ne zanima linearno pripovijedanje, Martelova svoje filmove organizira kao višeslojne i polifone strukture u kojima bilo šta – neki lik, zvuk, vizuelni motiv – u jednom trenutku može ući u fokus, da bi već u sljedećem potonulo u drugi ili treći planu, ili se nepovratno izgubilo. Ona od gledatelja ne očekuje da slijede specifičnu narativnu nit koja ih kroz zaplet vodi do vrhunca, već da aktivno istražuju kroz mnoštvo nestabilnih slojeva slike i zvuka. Ta strateška složenost dozvoljava Martelovoj da se suprotstavi onim kritičarima koji njezin rad ocjenjuju kao suviše pesimističan: ona tvrdi da njezini filmovi ne prikazuju samo društveno mrtvilo, nego i mogućnost promjene. Taj naglasak na promjeni kao rezultatu samovoljne svjesne aktivnosti, čini Martelovu jednom od najprodornijih političkih filmskih stvaralaca današnjice.

Nebojša Jovanović

FILMOGRAFIJA LUCRECIJE MARTEL

Režija
Nueva Argirópolis (short) (2010)
The Headless Woman (2008)
The Holy Girl (2004)
The Swamp (2001)
Las dependencias (TV documentary) (1999)
Magazine for Fai (TV series) (1996)
Dead King (short) (1995)
D.N.I. (TV series documentary) (1995)
Besos rojos (short) (1991)
Piso 24 (short) (1989)
El 56 (short) (1988)

Scenarij
Nueva Argirópolis (short) 2010
The Headless Woman 2008
The Holy Girl 2004
The Swamp 2001
Dead King (short) (writer) 1995

Produkcija
The Headless Woman 2008
D.N.I. (TV series documentary) (producer) 1995

NAGRADE

THE HEADLESS WOMAN (2008)

Academy of Motion Picture Arts and Science of Argentina
Best Film
Best Director
Best Original Screenplay

Lima Latin American Film Festivaly
Critics Award

Premios ACE
Best Director

Rio de Janerio International Film Festival
FIPRESCI Prize

THE HOLLY GIRL (2004)

Clarin Entarteinment Awards
Best Director - Film

THE SWAMP (2001)

Argentenean Film Critics Association Awards
Silver Condor for Best First Film

Berlin International Film Festival
Alfred Bauer Award

Havana Film Festival
Best Director
Grand Coral – First Prize

Sundance Film Festival
NHK Award

Toulouse Latin America Film Festival
French Critics’ Discovery Award
Grand Prix

Uruguay International Film Festival
First Work Award – Special Mention