Tribute to Bruno Dumont

Listu filmova Brune Dumonta koji će biti prikazani u okviru programa Posvećeno 2010 pogledajte ovdje!

Prije nekoliko godina par je kritičara pokušalo svrstati filmove Brune Dumonta uz filmove drugih galskih reditelja u kategoriju koju su nazvali „novim francuskim ekstermizmom“. Šta ih je činilo sličnim? Realistični prikazi seksa, uznemiravajući činovi nasilja i provejanost skatološkim detaljima. Tačno je da se Dumont ne ustručava pribjeći gore navedenom. Ali uključivanje (ili isključivanje) pomenutih elemenata u njegove filmove nikada nije bezrazložno: oni su samo dio režiserovog master plana. A taj plan uvijek ima za cilj da se  precizno iscrta unutrašnje previranje jednog ili dva lika. Dumont je svojevremeno predavao filozofiju, a preciznost uma koju ta profesija zahtijeva evidentna je u svakom frejmu njegovih filmova, kako u njihovoj suštini, tako i u njihovoj formi. Ukoliko bi zaista morali kategorizirati njegova djela, možda bi bilo dovoljno da ih etiketiramo kao „novu smišljenost“.

Početna tačka njegovih filmskih putovanja obično je besmislena, ponekad primalna, na primjer pro forma kopulacija ili besciljna vožnja motorom. Duž puta Dumont registruje detalje svakodnevnice. Ponekada su to scene dosade koje većina filmskih autora izbjegava iz straha da će izgubiti gledaoce (ili finansijere). On pronalazi dramatično na mjestima gdje se drugi ne usuđuju da kroče. Njegovi se likovi mogu besposleno motati unaokolo ili se neprekidno moliti Bogu. Dumont odbija da prekine kadar kako bi razbio monotoniju.

Njegovi su likovi najčešće jednostavan, radni narod - ponekad siromašni arapski imigranti. Obično ih igraju naturščici upečatljivih lica i tijela: stvarni ljudi ni nalik konvencionalnim zvijezdama. Suština ne leži u njihovoj fizičkoj privlačnosti. Pratimo njihova prepletena lutanja koja često vode do otkrovljenja kao što je priznavanje nečijeg emotivnog stanja, ili manifestno izražavanje naklonosti.

Dumont koristi sjevernu Francusku, gdje je rođen i još uvijek živi, kao pozadinu za svoje filmove. Provincijalni krajolici su sivoplavi, i bukvalno i figurativno. Čak i kada su njegovi likovi zaposleni, oni obavljaju neprivlačne poslove: rade u fabrikama, na farmama, na kasi u supermarketu. Izrazita ljepota je donekle neprivlačna, ruralno i provincijalno okruženje ne uspijeva skrenuti pažnju kako onih na platnu tako i onih koji ih posmatraju. Ali to okruženje savršeno služi svrsi da se metodično poprati evolucija njegovih likova dok prolaze kroz proces promjene.

Ukoliko je nasilje dio te priče i dramaturški je opravdano, Dumont ga prikazuje, bez obzira da li se radi o vagini ubijene jedanaestogodišnje djevojčice ili raznesenom tijelu prijateljskog vojnika. Ukoliko je vrijeme za seks, Dumont ne okreće kameru, bez obzira da li penetraciju posmatramo tokom ljubavnog čina ili homoseksualnog silovanja.

Dumont je majstor vizuelnog. Uglavnom se koristi dugim kadrovima, kako bi prikazao kontekst, i izrazito uskim kadrovima kojima skreće pažnju na čudne detalje. Pribjegava dugim scenama bez dijaloga, a samo rijetko upotrebi filmske muzike. Ponekada čujemo muziku, ali ona je vezana za radnju. Njen izvor može biti pleh orkestar, muzički kvintet koji se uvježbava u crkvi, ili besmisleni hip bend koji nastupa pred još apsurdnijom rasplesanom publikom na obalama Sene.

Naslovi njegovih filmova kazuju mnogo o njegovim prioritetima. Život Isusa je priča o epileptičnoj ljenčini po imenu...Freddy. Čovječanstvo se fokusira na policajca iz predgrađa koji se doima pomalo poremećenim. Ime filma o mladoj parižanki koja odbacuje muškarce od krvi i mesa u korist Krista, Hadewijch, je zapravo ime flamanskog pjesnika iz trinaestog vijeka koji je poistovjetio Boga sa ljubavlju. Ni jedan današnji filmski autor ne objedinjava zemaljsko, tjelesno, sa duhovnim sa takvom lakoćom kao Dumont, deklarisani ateist. On je mnogo bliži Robertu Bressonu i Robertu Rosselliniju nego bilo kojem od njegovih suvremenika.

U retrospektivu su uključeni i Rossellinijevi Cvjetovi sv. Franje (1950), filmski prikaz Svetog Franje Asiškog i njegovih sljedbenika dok nesebično udjeljuju drugima. Atmosfera toga filma je opuštena, čak duhovita. Dumont je izjavio da je bio pod njegovim uticajem kada je radio na Hadewijchu, koji površno gledano ima ozbiljan ton. U suštini, Dumonta zabavljaju slabosti njegovih likova koje zaogrnjuje milošću. Dumont je ljudsko biće ispunjeno ljubavlju prema drugim ljudima (bez obzira što ga neki kritičari osuđuju za mizantropiju) uprkos ozbiljnost njihovih mana. U svome radu, on kao da se rukovodi idejom iz Jevanđelja po Mateju, „ne sudite da vam se ne bi sudilo“.

Howard Feinstein, selektor

Program Tribute to je zahvaljujući prije svega pažljivoj selekciji beskompromisnih i inovativnih filmskih autora čija djela često ruše mnoge filmske i društvene tabue izuzetno popularan, ne samo među filmskim profesionalcima već i među publikom.

Od 2000. godine, od kada je pokrenut, program Tribute to je ugostio i predstavio retrospektive sljedećih filmskih stvaralaca:

• Steve Buscemi 2000.
• Mike Leigh 2001.
• Stephen Frears 2002.
• Peter Mullan 2003.
• Dušan Makavejev i Gaspar Noe 2004.
• Alexander Payne 2005.
• Abel Ferrara i Béla Tarr 2006.
• Ulrich Seidl 2007.
• Todd Haynes 2008.
• Jia Zhang-ke 2009.