Osvrt na prethodnih deset godina CineLinka

Razgovor sa Amrom Bakšić Čamo, rukovoditeljicom CineLinka, i Jovanom Marjanovićem, rukovoditeljem industrijskog sektora SFF-a.

U kakvom je stanju bila filmska industrija Jugoistočne Evrope kad je CineLink počinjao sa radom?

JM: U to vrijeme prethodni sistem je već bio srušen  i nije se snimalo mnogo filmova. Film koji je obilježio taj period je Ničija zemlja Danisa Tanovića, koji je godinu dana ranije nagrađen Oskarom, ali nije bio produciran u regionu. Odjednom je počelo da se govori o fondu za snimanje filmova kod nas u Bosni, i o tome kako bi i sama država trebalo da podrži kinematografiju. Cijeli region je prolazio kroz tranziciju prema tržišnoj ekonomiji, a i druge zemlje su počele da se otvaraju, snimaju filmove i pomožu nezavisne producente.

ABČ: U početku, dok smo pokretali CineLink mogli smo se pozvati na Oskara i još par filmova, međutim realno smo krenuli od nule. A onda se desila Grbavica, desio se film 4 mjeseca, 3 sedmice i 2 dana, i sve je odjednom bilo drugačije. Odjednom su ljudi postali svjesni postojanja kinematografije u Jugoistočnoj Evropi, i počeli da prate rad režisera iz tih krajeva.

I kako je došlo do ovog talasa filma?

ABČ: Do toga je moralo doći. Toliko je priča trebalo da se ispriča. Generacija o kojoj danas govorimo je bila svjedok tolikim promjenama. Ako pogledate, na primjer, Rumuniju ili Bosnu, u tim zemljama su se desile različite stvari, ali je u obje došlo do ogromnih promjena. A mislim da je nakon tih silnih promjena bilo nemoguće odmah snimati filmove. Trebalo je da prođe jedan period razmišljanja o svim tim promjenama.

Kako se razvijala uloga producenta tokom prethodne decenije u Jugoistočnoj Evropi?

JM: U to vrijeme skoro da nije bilo evropske koprodukcije. Producenti su tek počinjali da postaju nezavisni, da se krpe sa finansijama i predstavljaju svoje radove raznim partnerima i fondovima. Bili su naviknuti na stari sistem u kome su se u državnim studijima samo potpisivali čekovi. To nije bio slučaj samo u Jugoslaviji, već i u ostalim komunističkim zemljama, i upravo to je bio jedan od glavnih razloga što smo se odlučili da pokrenemo radionice. U to doba baš i nije bila popularno javno predstaviti vlastiti scenario i vlastite ideje, i sa drugima otvoreno razgovarati o njima, kao što je to danas običaj u ovom poslu. 

ABČ: Danas je nemoguće zamisliti balkansku kinematografiju bez producenata, ali 2002. nije bilo nijednog, već samo režiseri i duga tradicija autorskog filma. Pojava modernog producenta je evropska stvar, ali za nas i mnogo više od toga.

Šta je to posebno u CineLinku?

JM: Čitava postavka festivala, kao i platforma koju pruža: veza između Takmičarskog programa, s jedne strane, i Sarajevo Talent Campusa, s druge. To je ključna stvar. To je pristup od 360 stepeni koji stvara nepresušan izvor talenata i većini njih pruža velike profesionalne mogućnosti. Imamo ljude koji su prošli kroz sve to, i mislim da smo uspjeli doprinijeti podmlađivanju regionalnog filma. Mislim da je to jedan od najvećih uspjeha.

ABČ: Razlika između CineLinka i drugih koprodukcijskih tržišta je u radionicama, koje su i nama veoma važne jer kroz njih, kao i neke druge grane industrije, brzo saznajemo šta je to aktuelno, tako da smo u stanju da blagovremeno prilagodimo i svoj program. Prije nekoliko godina smo imali uspješno tržište, i već tada i veliki broj filmova koji su bili producirani prema kriterijima koje je tržište postavilo. Mogli smo ostati dosljedni tom modelu i samo nastaviti sa izborom dobrih projekata. Međutim, mi svake godine iznova osmišljavamo program i obnavljamo ga. Ne mogu izdvojiti nijednu fazu našeg razvoja; sve promjene koje smo unijeli, poput uvođenja programa Work in Progress , su nastale kao dio jedne veće cjeline. Uvijek smo se trudili da budemo savremeni, i u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Šta je sljedeće? Da li će se ovaj talas nastaviti?

ABČ: Ne možemo početi iz početka i ponovo biti nešto novo. Pred nama je zadatak da budemo zrela industrija koja će proizvoditi kvalitetne filmove. Ne možemo više nikoga iznenaditi bosanskim ili rumunskim filmom. Niko više nije iznenađem kad pogleda dobar srbijanski film. Danas ljudi jedino to i očekuju! 

JM: Moramo se držati onoga u čemu smo dobri, a to su jaki režiseri i jak autorski film. Mislim da je sljedeći korak CineLinka jačanje tržišta, kao i stvaranje jedinstvenog audiovizuelnog tržišta u regionu za potrebe distribucije, prikazivanja i finansiranja. Želimo da pregovaramo sa što više distributera, da ponudimo platformu za ovakav vid saradnje. Distributeri su jako mali i ne postoje ozbiljne kampanje. Potrebni su nam mnogo jači poslovni modeli kako bismo novac sa tržišta usmjerili na regionalne filmove.

Kad se osvrnete na sve što ste do sada uradili, na šta ste najviše ponosni?

ABČ: Od samog početka nam je bilo jasno da je naš zadatak da pomognemo stvaranje industrije. Ponudili smo mjesto i platformu i danas imamo jednu generaciju producenata u regionu koji osjećaju da pripadaju nečemu i da svoja iskustva mogu podijeliti s nekim. Za mene je to najvažniji dio čitave ideje CineLinka i Takmičarskog programa festivala. A mislim da će to donijeti velike promjene mlađoj generaciji.

JM: Jedan od ciljeva koje smo sami sebi postavili je bio i da postanemo katalizator filmske industrije u regionu. A kad pomislite na čitav talas filmova koji u zadnjih deset godina dolaze sa Balkana, svaki od njih, kao i njihovi režiseri ili producenti, ima nešto zajedničko sa Sarajevo Film Festivalom ili Cinelinkom.