Intervju sa Akijem Kaurismäkijem

Odakle ideja za LE HAVRE? Da li je film inspiriran sve gorom situacijom u svijetu koja primorava ljude da bježe iz svojih domovina? Ili ste jednostavno željeli napraviti još jedan film u Francuskoj?
Ideju sam imao već nekoliko godina, ali nisam znao gdje bih snimao ovaj film. U osnovi je priča mogla biti smještena u bilo koju evropsku zemlju, osim možda u Vatikan, ili sa druge strane možda baš i tamo. Najlogičniji izbor bile bi Grčka, Italija i Španija jer su to zemlje koje podnose najteži pritisak koji ovaj problem izaziva (blago rečeno). Međutim ja sam se provezao duž cijele morske obale od Genove do Holandije i našao šta sam tražio u gradu bluza i rokenrola, gradu Le Havre.
Naš moto u Francuskoj je „liberté, égalité, fraternité“ – sloboda, jednakost, bratstvo. Čini se da je dio kojeg ste se držali „fraternité“ – bratstvo?
Druga dva koncepta su uvijek bila previše optimistična, dok bratstvo uvijek možete svuda naći, čak i u Francuskoj!
Ovo „bratstvo“ među ljudima u ribarskom kvartu gradića Le Havre spasilo je mladića, ali ono više ne postoji u stvarnom svijetu, zar ne?
Ja se svakako nadam da postoji, inače već živimo u tom društvu mrava, kojeg je Ingmar Bergman često spominjao kao nešto što je sljedeće što dolazi.
Imam osjećaj da što situacija u svijetu postaje više nasilna, vi imate više vjere u čovječanstvo. Jeste li postali očajno optimistični?
Oduvijek sam preferirao bajkovitu verziju u kojoj mala Crvenkapica pojede vuka, a ne obratno, ali u stvarnom životu više volim vukove nego bljedolike ljude sa Wall Streeta.
Da li ste se zbog pisanja priče sretali sa imigrantima?
Ne, ali naravno jesam u drugim prilikama.
Kao simbol imigracije odabrali ste mladića iz Afrike. Da li je mladost ikona nade?
U mojim filmovima nema simbola, ali ja uopšteno govoreći vjerujem mladima više nego ljudima poput mene. Mada ni to još uvijek nije dovoljno. Ipak, ja bar vjerujem Blondinu Miguelu, glumcu koji igra dječaka, vjerujem mu bezgranično.
U prvom ste filmu proširili vašu porodicu glumaca. Na primjer sa Jean-Pierrom Darroussinom. Mi međutim imamo osjećaj da je on oduvijek bio dio porodice.
Naravno da je bio prisutan, ali mu ranije nisam dao da glumi, samo da čisti studio naveče i slično.
Da li je izazov režirati sa francuskom glumcima?
To je samo privilegija.
Kao i u LA VIE DE BOHÈME čini se da tragate za vječnom i nepromjenjivom poslijeratnom Francuskom iz doba pedesetih godina. Da li ste nostalgični prema ovom periodu?
Ja sam samo malo spor. Od moderne arhitekture me bole oči. Ali 70-te već počinju da izgledaju moderno …tu i tamo. Nasreću uvijek postoji jučer.
Isto je i sa vašim kinematografskim uzorima? Bresson, Becker, Melville, Tati, René Clair, Marcel Carné? Čini se da je svaki od njih dijelom prisutan u vašem filmu.
Svakako se nadam da je tako, jer ja sam nisam u njega unio ništa… Analizirao sam neke od filmova Marcela Carnéa, ali nisam mogao mnogo toga ukrasti bez da iz polu-realistične bajke uskočim u jednu ozbiljnu melodramu.
Iz francuske kulture ste također preuzeli pjevača, Little Boba, koji glumi u ovom filmu. Da li je on za vas stvarna muzička referenca?
Le Havre je u Francuskoj kao Memfis u Tenesiju, a Little Bob a.k.a. Roberto Piazza je Elvis ovog kraljevstva, bar dok god je Johnny Hallyday u Parizu, a i da nije bila bi to izjednačena borba.
Da li ste sa filmom LE HAVRE napravili film kakav ste željeli?
Manje-više, nadam se…
Razgovarala: Christine Masson