Riječ selektora:


Takmičarski program igrani film
Takmičarski program kratki film
Takmičarski program dokumentarni film
U Fokusu
Novi tokovi i Novi tokovi kratki film
Panorama
Panorama dokumentarni film
Posvećeno

Riječ selektora: Panorama dokumentarni film

Svako voli film. Mislim, igrani film. Zašto se toliko ne voli i dokumentarni? Dokumentarci nisu popularni. Većina tih  ljudi gleda vijesti – nekad su se vijesti prije filma "filmske novosti" – i razne iritantne programe i voditelje, i sve to iz značajnog ugla svoga kauča.

Većina gledalaca vole film sa pričom i stilom. Zašto, onda, dokumentarac koji napravi darovit reditelj, svjestan odgovarajuće forme, tim istim gledaocima nije ugodan?

Primjer prvi: STANDARD OPERATING PROCEDURE Errola Morrisa (2008.), predstavljen u prošlogodišnjem programu Panorama dokumentarni film. Morris ne samo da se detaljno bavi užasima koje su počinili američki vojnici (i njihovi pretpostavljeni) u Abu Ghraibu već i očaravajućom formalnom vještinom dekonstruira način na koji se o tome izvještavalo. Manipulirane fotografije lebde preko platna, a prelijepe rekonstruirane scene – on je jedan od rijetkih dokumentarista koji to može izvesti – miješaju se sa dugim intimnim intervjuima, zapravo ispovijestima, onih koji su obavili prljavi dio posla.

Pa ipak, kad je film došao u kino distribuciju, malo ga je ko gledao, a neki kritičari, koji su inače dosta revnosni, odbijeni su tim spojem estetike i grubih, teških činjenica. Zašto je izvrsni MAN ON WIRE Jamesa Marsha, također prikazan u prošlogodišnjem programu Panorama dokumentarni film, koji je, isto tako, koristio stiliziranu rekonstrukciju, bio i popularniji i osvojio Oscara za najbolji dokumentarac? Da li zato što je tema, egoistični umjetnik na trapezu Philippe Petit, koji je 1973. prešao konopac razapet između tornjeva Svjetskog trgovinskog centra, manje intelektualno i moralno izazovan? I užasavanje i protest mogu biti lijepi. Da li je fabricirani naturalizam Michaela Moorea – uvijek je iskretanje istine bilo Mooreova specijalnost, ma kako se "realističnim" scene činile – postao barometar za djelotvorne dokumentarce?

Primjer drugi: Niti jedan od filmova u ovogodišnjoj selekciji nema taj blijedi televizijski kvalitet. Nije da se odabrani dokumentarci ne mogu, ili ne bi trebali prikazivati na televiziji, već jednostavno prevazilaze ograničenja i prostor TV ekrana. Razlika je u gledanju filma na monitoru i na kino-platnu. Stil i osnovna estetika svakog od sedam filmova u programu Panorama dokumentarni film je drugačija, a tempo i mizansen odgovaraju temi. Iskreno, ovdje su varijacije veće nego u igranim filmovima Panorame.

Recimo RACHEL Simone Bitton iz Izraela, film koji će otvoriti program. Britton lakom rukom priča brutalnu priču o mladoj i idealističnoj Amerikanki koja je otišla u Gazu da zaustavi razaranje palestinskih domova, a poginula je od izraelskog vojnog buldožera. Savršeni pomen jednom prerano prekinutom životu. U filmu INAL MAMA, SVETA I PROFANA, Eduardo Lopez pokazuje jedan usporeni, poetički stil, najbolji izbor za njegov filmski esej o ulozi lišća koke u autohtonim kulturama njegove rodne Bolivije. A Juan Alejandro Ramirez iz Perua svojim kratkim faux-dokumentarcem DNEVNIK KRAJA u sličnom stilu obrađuje strašni život i samoubistvo jedne siromašne žene u Limi. Daje joj dostojanstvo.

I gruzijski dokumentarac ŽENE IZ GRUZIJE Levana Koguashvilija i iranski TORGHEH Mohammada Hassana Damanzana su više posmatrački, s možda manje autorskog rukopisa. Koguashvili ima nevjerovatan pristup jednoj grupi Gruzijki koje ilegalno rade u New Yorku, brinu o starim i iznemoglim Jevrejima i time izdržavaju porodice u domovini, dok on nesmetano prati njihov svakodnevni život. TORGHEH je film o četiri žene sa sela kojima je zabranjeno da sviraju jedan tradicionalni perzijski instrument. Damanzan je dovoljno mudar i da im dopušta da sviraju i objašnjavaju svoju posvećenost. Muzika stvara fluid kakav inače stvara slika.

HRANA D.O.O. američkog reditelja Roberta Kennera je ubrzanija i razuzdanija bujica stravičnih informacija o zloupotrebama u američkoj poljoprivredi i o patnjama nepoznatog potrošača. Kenner ovaj film nije mogao nikako drugačije napraviti. A u filmu PETICIJA Kinez Zhao Liang, koji je ovaj film snimao trinaestst godina, među siromasima koji sa sela dolaze u Peking u potrazi za pravdom koja im je kod kuće nedostižna, scene snimljene skrivenom kamerom miješa sa dodatnim sekvencama o svakodnevnim životima podnosilaca peticija u straćarama, dok oni svoje priče pričaju u kameru.

Zaključak: pitamo se da li su subjekti ovih dokumentaraca zaista... subjekti. Ne pokušavam biti zagonetan. Jednostavno se u dosta dobrih, progresivnih dokumentarnih filmova opseg teme širi izvan iskazane teme. Da li je ključna stvar dijelom sinegdoha širih pitanja, polazišna tačka za veći prikaz koji se može ukazati na platnu?

Naprimjer, RACHEL se bavi i politikom izraelske vlade. PETICIJA se dotiče i pitanja kršenja ljudskih prava i ugnjetavanja u Kini, HRANA D.O.O. govori o neobuzdanom kapitalizmu američkih korporacija. INAL MAMA se bavi američkom vanjskom politikom i načinom na koji svemoćni dolar utječe na manje razvijene zemlje, ŽENE IZ GRUZIJE postsovjetskim ekonomskim jazom i gruzijskim seksizmom, TORGHEH ugnjetavanjem žena u Iranu, a DNEVNIK RAJA očajem koji u nerazvijenim zemljama izaziva siromaštvo.

Film nije poput velike knjige: vrijeme je ograničeno, a većina reditelja želi publiku zadržati uključenu u dostupne niti izlaganja. Manje sasvim dobro daje više.

Howard Feinstein, selektor

Povratak na vrh stranice